Splitski zimski dnevnik
Ne mogu se sada sjetiti, ali mislim da sam u Split stigao 18.03. ove godine autobusom sarajevskog Centrotransa na koji imam 50% popusta, jer sam član Društva novinara BiH. Ko bi ikad mogao pomisliti da od pisanja ima neke koristi, pogotovo ako se time bavite u jednoj razmontiranoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina. Gdje sve ljude koji ne rade od 09:00 – 17:00 smatraju lijenčinama i džabalebarošima. Ali to nije tema ovog dnevničkog zapisa, nego je to moj jednomjesečni boravak u Splitu.
Šta sam sve radio u Splitu?
Uživao u samoći apartmana Salvezzani u Dominisovoj ulici, gdje sam prvih dana boravka imao stanovitih poteškoća da potrefim svoju ulicu u pravom labirintu starog dijela grada kada mi se skoro svaka uličica koja bi skretala na desno od mog pravca kretanja činila kao baš Dominisova ulica. Iako imam izrazitu sposobnost orijentacije u vremenu i prostoru, znalo se desiti da jednostavno promašim ulicu, što ću pripisati tome da se moje psihofizičke sposobnosti od svoga zenita spuštaju ka smiraju srednjih godina.
Kuhao sam sebi sa velikim užitkom u apartmanu gospođe Irine. U kuhinji uočio kako je neko prije mene na flašu maslinovog ulja svezao kravatu od papirnog ubrusa, isto i na flaši Acceta Balsamica, što i sâm od tada u svojoj sarajevskoj kuhinji redovito primjenjujem.
Pio kafu na Pjaci kad bi sunce ugrijalo, i kad nije bilo bezosjećajnog vjetra od kojeg ću jednom prilikom dobiti gripu i ležati dva dana u krevetu kao stari Papa kad čeka smrt.
Na početku boravka družio se, uglavnom, sa mladim splitskim arhitektima, jer mi je prijateljica iz Splita arhitektica pa sam upoznavao njene drugove i drugarice. Jedno vrijeme sam čak mislio kako u Splitu žive samo mladi arhitekti. Sve dok se nisam počeo malo i družiti sa svojom branšom, i bilo je tu zaista lijepog druženja uz kafu na Bačvicama ili uz pivo, vino u Zanatu, ili u Ghettu.
Čak sam učestvovao u prosvjedu povodom zapuštenog stanja Botaničkog vrta na Marjanu kojeg je organizovao Jurica Pavičić, pa smo nosili pitare sa uvelim biljakama do gradskog Poglavarstva, gdje smo prisustvovali sceni u kojoj je policajac sa velikom kuglom ispod grudnog koša maltretirao i zapisao jednog naivnog učesnika prosvjeda, našto smo se mi malo povukli u sjenu nekog drveta i osmatrali razvoj situacije. Niko nije imao nikavih herojskih zamisli. Prosvjed je, ipak, protekao mirno.
Onda sam znao sa svojom prijateljicom piti pivo i pričati o svemu o čemu se priča dok se lagano ili brzo pije.
Jednom sam na Ovčicama izigravao Tarzana pa se skinuo u majicu kratkih rukava, pa mi se vjetar sa leđa zavlačio direktno u područje kojeg naseljavaju bubrezi, tad sam zaradio gripu. Moram priznati da sam se u Splitu u februaru zaledio daleko više nego što mi se to zna desiti u Sarajevu na -20 stepeni Celzijusa. Naprosto te sunce prevari a hladovina začas otrijezni od iluzije kako je na Mediteranu toplo u zimskim danima.
Gledao seriju Sledge Hammer i sam se smijao u potkrovlju svog apartmana. Radio pomalo na novoj knjizi, i redovno pisao kolumnu za magazin BH Dani, od nečeg se treba i živjeti kada se blagougodni dani stipendije završe.
Šetao gradom, i najviše uživao hodajući Starim pazarom, tržnicom na kojoj je bilo svega i svačega. Posebno sam uživao gledajući raznolike i, meni, nepoznate vrste graha, kao što je Veliki kok ili Puter.
Družio se i sa svojim domaćinima iz Udruge Kurs, Majom i Edijem, i prevoditeljicom iz Bugarske Rusankom Lapovom.
Sjećao se kako sam 1986. bio na Sjeveru stadiona Poljud i gledao utakmicu Hajduk vs. Dundee United koja je završila bez golova. Tad sam se baš nagutao žutog i crvenog dima od brodskih baklji koje su torcidaši zapalili ispod nas koji smo bili na samom vrhu sjeverne tribine. Sjećao se i Titovih jahti neobičnih i lijepih imena: Tiha, Divna i Lavsa. Posebno mi je lijepo bilo ovo zadnje ime. Sjećao se svog devetomjesečnog boravka u kasarni JNA u Lori 1988. – 1989. kada se Jugoslavija počeka lagano raspadati, te nam nisu dozvoljavali da idemo na veliki derbi Hajduk : Crvena Zvezda.
Sjećao se kako smo se znali gadno napijati na stepenicama ispred kantine u Lori kada je bio štos da se eksira što više polulitarskih piva. Kad sam eksirao prvu flašu, suze su mi udarile na oči. Bili smo mornari na kopnu (pozadinci) – logično je bilo da smo voljeli popiti. I dok bi pili pivo, sada već sporijim tempom, ispod nas vjetar je ljuljao džepne podmornice, raketne topovnjače i torpedne čamce kao da su napravljeni od orahovih ljuski. Talasi su bili zeleni i providni, ljutite krijeste koje su navaljivale na betonsku obalu gdje su plovila bila vezana. Gledano pivskim očima sve je bilo nebrojeno puta ljepše od trenutka kada će iz istih tih topovnjača biti pucano prema Splitu nekoliko godina kasnije.
Tako je sa sjećanjem, počesto završi sa okusom gorčine negdje duboko u memoriji.
Iz Splita me je ispratilo jugo, i autobus me je brzo vratio u moju sarajevsku realnost od blata, snijega i nekristalnih sjećanja.
Nema komentara:
Objavi komentar