Jelena Popić (Split, HR) - Graz, Kulturvermittlung Steiermark

(Artist in residence)

Ein Monat in Graz ,
( ili Kako je to biti rezidencijalni umjetnik)

(pogledajte fotografije na: http://ejla.blogspot.com/)

“...Ništa mi nije jasno, ni gdje si ni što tamo radiš…”rekao je Nikola kad smo se prvi puta našli online, nakon što sam se dovezla ulicama Graza, slijedeći  Luise u njenom crvenom autiću, podjednako starom poput mojeg, do Grazbachgasse 50 ( valjda je tu nekad tekao neki potok, pomislih), i jedva dovukla, zastajući na svakom katu, veliki kufer u stan na petom, dok sam razmišljala hoće li mi trebati sva ta odjeća koju sam u njega utrpala i kako ih u filmovima često i najnježnije djevojke bez napora nose, jer su prazni. Moja me ljubazna domaćica, uvevši me u potkrovnu garsonjeru zavidne kvadrature s galerijom, uputila u to kako se aktivira tuš, pokazala hranu u frižideru koju su mi pripremili (hvala!), spojila moj kompjuterić na internet, dala mi mobitel, plan grada, vodiče, označila na karti gdje se nalazi stan, gdje mi se nalazi auto, gdje je Jakominiplatz (što je to? zar bih trebala to već znati?), kako da dođem sutra do Kulturvermittlunga…. i prepustila me pogledu kroz veliki prozor, koji je bio vrijedan penjanja na peti kat bez lifta i više puta na dan.

“…ali što vi očekujete od mene?”, upitala sam na koncu razgovora Maxa mješavinom njemačkog, engleskog i mahanja rukama, te u beznadnim slučajevima smiješkanjem uz klimanje glavom i ponavljanjem:”Ja, ja…”, dok smo ispijali kavu u kafiću s redovima starih mlinaca za kavu u izlozima ( ah…zaboravila sam ih snimiti), mučena i sama pitanjem s početka teksta. Odgovor je bio (bar sam ja to sebi tako protumačila) da mi nažalost sada ne mogu omogućiti izlaganje mojih fotografija ( ah, kakvo olakšanje i razočaranje istovremeno!), no ne isključuje mogućnost nečeg takvog u budućnosti ( jao!) nakon što ovdje upoznam mnoge ljude i ostvarim kontakte koji će mi to omogućiti, a najvjerojatnije zajedno s Leom s puno slova “t” u prezimenu i popriličnim popisom samostalnih izložbi i osvojenih nagrada u biografiji, čijem boravku  najesen u Splitu mogu zahvaliti to što se sad tu nalazim, te čije se fotografije kao i svih “pravih” umjetnika teško mogu naći izložene po internetu. U ovih mjesec dana ne očekuju ništa od mene, osim da “(…)uzmem sve što mi Graz pruža i radim na sebi…”. No, krasno, pomislila sam: samoobrazovanje … i pokopala nadu koja je u meni još tinjala da će tu biti neka grupa ljudi s kojom ću ići na predavanja, imati zadatak što da snimam, nekog s kim ću se družiti….

Graz i ja-uglavnom sami!

Na koncu se danas ispostavilo da Luise, ipak, očekuju od mene i nekakav pisani trag o mom „radu na sebi“, a ne samo u fotografijama kojima sam zasula  cyberspace u obliku Bloga i galerija na Facebooku, što potvrđuje činjenicu, da, iako su mi dodijelili zvučnu titulu, i dalje nisam “pravi umjetnik”. Nekako mi se sve čini da nije baš mislila na ispovjest u ovolikom obujmu, kad je ljubazno rekla da to slobodno napišem na njemačkom, a ona će to rado lektorirati, no vjerojatno sam joj jako uveselila dan svojim prijevodom uz pomoć Google translatora.

Po prvi sam puta u životu emancipirana žena, sama u nepoznatom gradu, bez muža koji me vodi, koji zna gdje treba ići, što je vrijedno pogledati, na što ne treba gubiti vrijeme… sama s fotoaparatom, planom grada i vodičima, izvanrednom internetskom stranicom koja svakodnevno pruža na jednom mjestu informacije o svim kulturnim događanjima s detaljnim opisima i načinom dolaska… U podsvjesti stalno prisutna misao da treba raditi na sebi, a ne postati bjesomučni turist koji trči po gradu i puni svoj aparat razglednicama. Svaku sam večer dolazila u stan mrtva umorna nakon što bih cijeli dan upijala sve što Graz pruža opterećena s 5 kg opreme.  Prije spavanja  čitala sam materijale kojih je svakoga dana  bilo sve više, jer ipak su geni moga tate u meni, pa sam pokupila svaki prospekt i svaki letak koji se bilo gdje nudio. Ujutro sam ispijajući kavu, čekala da se malo zrak ugrije i planirala što bih toga dana mogla raditi, ukoliko nisam zadivljena čudima moderne tehnologije obavljala svoj posao u Splitu, ušavši nekim meni nepojmljivim načinom u svoj kompjuter na poslu.

 

Potrajalo bi kad bih pisala o svemu što sam vidjela i doživjela, pa ću navesti samo neke stvari koje mi sad 580 km južnije asocijacije donose na um kad razmišljam o tih mjesec dana i pjevušim uz Andreasovu pjesmicu Monat (umjesto Morgen) in Graz.

Graz i moje vrijeme u Grazu nalik su Zagrebu iz mojih studentskih dana, no ne onom sivo-crnom gradu, jer su sve kuće u raznim veselim bojicama (ili nema smoga, ili ih redovito održavaju), čiste i uredne, tek tu i tamo poneki jedva primjetan grafit. Iako bi po broju stanovnika trebao biti kao i Split, čini mi se prostorno puno veći, ali još uvijek po mjeri čovjeka, na sva bitna mjesta može se doći pješke, pa ne osjećam onaj strah koji me pratio davnih dana kad sam hodala nepoznatim velikim gradom prateći svaki svoj korak na  karti .

Bicikli… koliko bicikla. Moj bi tata tu uživao, a mene ne bi čudno gledali kao kad sam jednog ljeta bila jedina od 10.000 zaposlenih koja je biciklom dolazila na posao, jer se na biciklima nalaze i mladi i stari i domaćice i djeca i ljudi u odijelima i pankeri…, neki nose kacige, neki ih ne nose, bicikli su raznih veličina, oblika i boja, u svakoj ulici, na svakom trgu postoji mjesto predviđeno za njihovo ostavljanje, kao i natpisi na raznim zidovima koji češće zabranjuju nego li mole da ih se tu ne oslanja. Postoje i bicikli na električni pogon (?) koje se može iznajmiti, iako ih moram priznati u vožnji nisam zamijetila. Najveći je broj parkiranih bicikli na glavnom kolodvoru, no budući da ih je jednaki broj i radnim danom i vikendom  kao i noću i danju, i dalje mi je misterija kojoj bi populaciji gradskih migranata mogli pripadati. Svi imaju košarice koje očito nitko ne krade. Samo sam jednom uočila na parkingu kostur bez oba kotača. Biciklističke staze su označene po cijelom centru, no kako me Luize već prvog dana upozorila, valja biti oprezan ako si pješak, pa slučajno zamijeniš traku kojom se krećeš, kao i kad se krećeš pješačkom zonom, osobito ako prelaziš popreko Jakomini Platza….

 JKP je nalik zagrebačkoj “remizi”, a u centru grada. Centralno stajalište svih tramvaja i mnogih autobusa. Između najma bicikle i mjesečne karte za gradski prijevoz odlučujem se za crvene, zelene i u zavodljive boje obojane tramvaje , pa nakon što sam prvi put ostala na stanici čekajući da se otvore vrata koja se nisu sama od sebe otvorila, naučila sam čemu služi gumbić pokraj vrata, i napokon vidjela da crveni gumb u autobusima ne služi da bi ga tinejdžeri bjesomučno stiskali, već da pritiskom na njega obavijestiš vozača da na slijedećoj stanici želiš izaći. Na svim većim stanicama su panoi na kojima bez greške piše koji tramvaj ili autobus stiže i za koliko minuta…Nijednom nisam doživjela da prikazani podatak nije bio točan. Postalo mi je jasno kako je to moguće kad sam jednom ušavši u autobus u krivom smjeru, odlučila nastaviti vožnju do zadnje stanice i nazad i shvatila da čeka na svakoj stanici na koju  je došao prerano po redu vožnje.

Gotovo su svi s kojima sam bila u kontaktu bili veoma disciplinirani i pristojni, počevši od vozača koji ti stanu čak i u onoj traci na cesti koja je dalje od tebe, da bi te propustili da je pređeš i kad besciljno samo stojiš uz rub pločnika… Jednom je u ulici čiji je kolnik obojan crvenom bojom, a u sklopu je pješačke zone, neki nedisciplinari (ipak!) vozač, ne samo ušao gdje ne smije, već se i parkirao nasred tramvajskih tračnica. Tramvaj koji je došao iz suprotnog smjera strpljivo je stajao i čekao da se prekršitelj pojavi. Pri tome nitko nije vikao, psovao, ili pokazao ikakve tragove uzrujavanja.

Otpatke valja sortirati i bacati u crvene, žute, zelene i crne kante i kontejnere na kojima je i opisano što se u koji odlaže, a penzioneri ne kopaju po njima tražeći plastične boce. L Pušači i na otvorenom prostoru imaju ograničeno područje gdje smiju pušiti, a ne trebam napominjati da po tlu nema otpadaka ni čikova.

U samoposlugama čiji su mi nazivi poznati i iz Hrvatske, a koje najčešće rade samo do 18 sati, obične stvari (kruh, mlijeko, voće, povrće) čine mi se znatno skuplje. Povoljnije je ako paziš pa kupuješ u nekim duplim i većim paketima…pa sam se tako, štedeći,  nauživala marelica iz kantica od 3 kg… Šteta što je vrijeme marelica isteklo prije isteka mog vremena u Grazu.

Već nakon prvog okršaja u Kunsthausu, shvatila sam kako je to biti neshvaćeni umjetnik kojeg eto stroga administracija spriječava u stvaranju majstorskih djela J . Čim su me vidjeli natovarenu velikim torbama, unatoč mojim prosvjedima, odmah su me uglađenim načinom potjerali u garderobu, gdje uz jedan euro koji ti ljubazno nude ako nemaš, moraš ostaviti sva svoja blaga u ormarić, pa možeš samo nervozno vrtjeti ključ po rukama  dok prebrzo prolaziš prekrasnim prostorom kojeg sakriva u sebi simpatični stakleni svemirac, udobno ugniježđen u zagrljaju okolnih starih zgrada. Gotovo sam sigurna  da u Splitu ne bi bila moguća izgradnja takve zgrade na takvom mjestu. 

U ostale muzeje ulazim sa spremnom rečenicom da ću ostaviti veliku torbu u ormariću, ali da aparat i opremu nosim sa sobom i obećajem da neću fotografirati i održim to obećanje, što možda u Splitu ne bih, jer se ne nalazim na Balkanu, nego u kulturnoj zemlji u kojoj ljudi poštuju pravila. Uglavnom mi vjeruju, osim u Museumu in Palaisu gdje dobijam pratnju koja me slijedi u stopu, no vidjevši da pažljivo proučavam izloške ljubazno mi demonstrira rad robota na traci. U svim muzejima ako ne cijeli, a ono bar dio postava govori o temi: Vrijeme. Vrlo zanimljivo i inspirativno…ali na žalost ne daju fotografirati…

Stabla. Stabla. Stabla.

Prekrasna velika listopadna stable, ono što mi u Splitu i Dalmaciji najviše nedostaje. Grad s puno parkova i zelenih površina, po kojima se leži na dekicama, igra se, čita, spava, ljubi… Ima i posebno čuvanih  stabala koja su ograđena  da im se ne prilazi ( možda ipak ima i tu nekih malo divljijih stanovnika!) Nakon mojih zbunjenih i uzaludnih potraga prvih dana za Rivom i dnevnim boravkom grada, shvatih da su to parkovi u kojima osobito predvečer ima mnogo mladih ljudi.

Dan  kojeg sam nazvala Kirchentag( Crkvenidan), započela sam ujutro obilaskom asketske evangelističke crkve, nastavila s visokim i mračnim katoličkim crkvama u Innerstadtu krcatima bogatim ukrasima i vitrajima. Popodne me nazvala Luise i rekla da je čekam pred stanom, pa smo dan završile u rodnom mjestu Arnolda Schwarzenegera u kojem se nalazi veoma neobična crkva nalik kućici iz Ivice i Marice, koja je umjesto kolačićima sva optočena riječnim oblutcima i šarenim stakalcima. Slijedeća nam je postaja bila Calvariaberg i još jedna neobična sakralna građevina koja je uzidana u živu stijenu, a u koju nam je ulaz omogućila Slovakinja, voditeljica dječjeg zbora koja nas je zamijetila da raspravljamo o skulpturama kojima je predstavljen Križni put. (Koje li slučajnosti ! Dva tjedna kasnije susrele smo se i prepoznale usred ogromnog Beča, izgrlile i izljubile kao stare prijateljice!).

I ostali u Kulturvermittlungu, ne samo Luise, koja je i meni  koja sam starija od nje, kao i mnogim drugim stipendistima bila kao mama, uskakali su mi upomoć kad god sam to zatražila a i prije nego bih zatražila ( Richard koji je došao popraviti kvarove u stanu kojih nije bilo , printao mi fotografije  koje sam trebala, mijenjao i vršio ispravke na web stranici, kako mi je palo napamet, Gerhard koji me usmjerio kako do informacija o fotografskim izložbama u Beču. Andreasa i Maxa nisam puno gnjavila…) Nitko od  njih ni u jednom trenu nije učinio da se osjetim kao jedna od mnogih ili kao njihov posao koji odrađuju…

Od svega što Graz nudi mene su najviše zanimale izložbe fotografija. Nažalost, boravila sam u njemu u doba godišnjih odmora i ljetnih pauza, pa su neke specijalizirane galerije bile već zatvorene.  Rekla bih da je za nekog tko voli fotografiju idealno vrijeme boravka u kasno proljeće. Vidjela sam opremom skromnu izložbu u hodniku tehničkog univerziteta i prolistala ogledni primjerak potresne knjige  odličnih fotografija Jenny Mathews ( Woman and War). U ateljeu Jungwirth uz izložene photoshopom manipulirane fotografije Christophera Gilberta, prelistala sam izložene kataloge s prethodnih izložbi.  Svoju strast za fotografiranjem na otvorenjima izložbi, nesvjesna pritajenog  negodovanja domaćeg življa zadovoljila sam na izložbi Fotografie Orthweinschule u Rathausu, a u elitnoj galeriji Camera Austria u sklopu Kunsthausa na otvorenju izložbe Tobiasa Zielonyja: Manitoba, iako su mi dozvolili da fotografiram, dobila sam jezikovu juhu i lekciju o „krađi duša“ i  razlici u tom činu kad se to radi teleobjektivom ili kompaktom, od jednog starijeg gospodina, iskusnog fotografa. Tada sam postala svjesna razlike između južnjačkog i sjevernjačkog temperamenta i ponašanja, pa i fotografiranja, pomalo time iznenađena, jer sebe nisam nikada smatrala  tipičnim izdankom juga. Na tom sam otvaranju bila jedina osoba s fotoaparatom. Nigdje nije bilo novinara ni fotoreportera i sad kad razmislim o cijeloj toj situaciji, stvarno sam bila upadna i agresivna s tim svojim bijelim teleobjektivom.

Galerija  Rotor je, ugodan prostor sa zanimljivim postavom i izuzetno ljubaznom voditeljicom koja mi je dozvolila da ostanem i nakon zatvaranja u 6 sati dok nisam razgledala sve tamo izložene knjige. Pokazala mi je i police s fasciklima na kojima su ispisana imena velikog broja hrvatskih autora koji su tu izlagali. Iz galerije Zimmermann-Kratochwill, unatoč kiši koja je jesenski padala, izašla sam pod dojmom kao da sam zalivena krvlju s velikih platna slikara Hermanna Nitschea, a od onih nekoliko fotografija koje su izložene u sklopu te izložbe, brzo sam pobjegla, zahvalna onome koji me obdario s ovo malo smisla za  izražavanje svog unutrašnjeg stanja  fotografijom, što pri tom nisam opterećena velikim egzistencijalnim pitanjima života i smrti, već pukom radošću življenja.  Na kratkom izletu u Beč cijelo sam poslijepodne provela u galeriji Westlich na izložbi Polaroid-The impossible project, što gledajući polaroide, što listajući ostale knjige i kataloge. Navečer sam s ponosom roditelja koji gleda svoje sad već odraslo dijete (pitajući se je li taj mladi muškarac stvarno ona štručica koju sam ja rodila), prepustila snalaženje i orijentaciju u prostoru svom velikom sinu, koji me unatoč mome nastojanju da se izgubimo u velikom gradu uspješno doveo pred krasnu secesijsku zgradu u kojoj se nalazi flat1, galerija u stanu, koja radi samo četvrtkom navečer i u kojoj su na multidisciplinarnoj izložbi izložene i fotografije moje nove poznanice Erike s kojom osim narančaste boje kućnih crocsica, imam još nekih dodirnih točaka, sitnica koje te razvesele kad ih uočiš kod drugoga, a znaš da ih i sam voliš ili radiš.

Mislima mi prolaze sličice s licima koje sam tek ovlaš susrela...

Postolar u susjedstvu  koji je vrlo  brzo popravio tenisicu koja se raspukla.

Blagajnice u samoposluzi koje bi mi samo mahnule da idem dalje, iako bi alarm na vratima svaki puta veselo zatulio kad sam ulazila i zaboravivši prebacila košaricu u lijevu ruku, pa tako prošla s njome  preblizu izlazu. Ljubazni gospodin sa šaltera informacija na kolodvoru koji je izašao sa mnom vani da mi pokaže (doduše krivo, ali tko bi se na to mogao ljutiti) gdje trebam čekati autobus. Konobarica u  indijskom restoranu u kojem jedeš koliko hoćeš i platiš koliko hoćeš. Beskućnica s mrtvim pogledom u očima i 3 torbe oko sebe, koju sam uočila već prvih dana na Jakomini Platzu i kasnije na Hauptplatzu dok je pratila cijeli program Tingl-tangla,  predstave uličnog inkluzivnog teatra osoba s posebnim potrebama. Starija žena u dirndrlici. Muškarac u kožnatim tirolskim hlačama. Vozačice tramvaja i autobusa, prodavačice peciva, majstori koji servisiraju bicikle, sljepci s bijelim štapovima, mladi koji sjede po spomenicima i parkovima, majke s kolicima koje ulaze u tramvaje,  ulični svirači, crnci s Megaphonom u rukama, .....

Na ulicama Graza ima mnogo stranaca koje tu zovu Auslanderi, ljudi drugačije boje kože ili načina odijevanja. Oni uglavnom žive na desnoj obali Mure. Tamo neke trgovine drugačije izgledaju i mirišu nego li one na lijevoj obali…

Trebala bih još pisati i o Megaphonu, časopisu kojeg prodaju na ulici uglavnom ljudi tamne puti, a kojima ide polovica zarađenog novca, tribini na kojoj sam upoznala Rose i Andreasa koji je napisao lijepi članak o njoj, pa na koncu jednu nedjelju provela fotografirajući u „afričkoj“ crkvi koja se nalazi u predgrađu u bivšoj Billi, ukrašena novogodišnjim ukrasima  i bujnim ženama koje svojom odjećom i šeširima pokazuju da se ne boje boja, za razliku od Muslimanki koje također na ulicama privlače pozornost svojim pojavama umotanim u smeđe i sive tonove od glave do pete, jedino izloženog lica i šaka pogledima stranaca. Za vrijeme obreda se uz preglasno ozvučenje pjeva, pleše i pada u trans kao u američkim filmovima. Mala djeca pri tom trčkaraju među stolicama, ona još manja spavaju u nosiljkama, onu najmanju i doje ako treba. Malo veća djeca borave u posebnim prostorijama u kojima ih uče pjevati i animiraju ih 2 sata koliko traje glavni obred i čitanje Biblije. Iako pjevaju, mole, čitaju i tumače Bibliju na engleskom jeziku, djeca međusobno razgovaraju njemački. Rose nerado govori o tome što ju je potjeralo iz Nigerije u bijeli svijet, no shvatim da joj je cijela obitelj izginula. Odlazim s njom u stan  još dalje na periferiji, koji dijeli s prijateljičinim momkom. Nudi me nekim bezalkoholnim afričkim napitkom od ječma koji kaže kupuje u afričkom dućanu na JKP, a kojeg ja ipak nisam uspjela naći. Zabrinuta je za egzistenciju, jer ljeti ne uspijeva prodati onoliko Megaphona kao u mjesecima kad nije sezona godišnjih odmora. Ne snalazi se na planu grada, kad je molim da mi pokaže gdje „radi“. Kaže da je njena pozicija na „Hufplatzu“, tako mi i napiše na plan, jer sam ja uvjerena da će mi moj prijatelj Google i ovaj put nepogrešivo pomoći, no tada prema njenom opisu kako da dođem do nje, shvatim da govori o Hauptplatzu. Obje „govorimo“ engleski, ali to su dva posve različita jezika. Slijedećeg dana uspješno sam je pronašla gdje stoji i pjevušeći ispod glasa nudi prolaznicima Megaphon i neke Caritasove CD-ove. Ubrzo se morala preseliti na neko manje atraktivno mjesto jer je došao onaj koji ima pravo prvenstva na tu poziciju. Hijerarhija kljucanja vlada i među onima koji legalno žive od milostinje. Megaphone stoji 2,5 €. Obične novine prodaju se za najviše 1,2 € i to tako što su na stupove po gradu obješene plastične vreće iz kojih ih sam uzmeš i u škrabicu ubaciš potrebnu svotu. Rose, kao i svi koji tu borave bez radne dozvole, živi u tromjesečnim intervalima nakon kojeg mora na par dana izaći sa teritorija EU. Nisam pokušala s njom komunicirati na njemačkom kojeg je učila na tečaju koji je uspjela sama platiti. Ne znam koliko je realno ostvariv njezin san da dobije neki administrativni posao koji će joj omogućiti da se makne s ulice.

Neću pisati o tome kako je to otkrivati sklad u suprotnosti ostakljenih i starih fasada, o starim crkvama u koje su instalirana umjetnička djela modernih umjetnika i u kojima je moguće slušati koncert klasične glazbe na monumentalnim orguljama , ali i prisustvovati izvedbi suvremenog baleta uz zaglušujuće zvukove električne gitare, o starim i novim trgovina koje žive jedne uz druge, o tipičnim turističkim lokacijama  Schlossbergu, dvorcu Eggenberg, mnogobrojnim muzejima, predstavama, koncertima....o Muri koja me na koncu osvojila brzinom svoje mutne vode, o tržnici (koja, ipak, nije kao naša u Splitu), o tramvajima, dvorištima, satovima, vidikovcima, promjenjivom vremenu, ljudima na ulici, klimi u kakvoj bih rado boravila, barem ljeti... Nakon 3 tjedna boravka u Grazu, koji su mi proletjeli u trenu, spoznala sam, (smiješno, zar ne!) da neću stići sve što sam planirala.

Uživala sam i u listanju knjiga koje sam našla u stanu, pokušavajući zamisliti ljude koji su tu boravili prije mene i ostavili tu dio sebe.

Na početku ove priče  kad me Luize pitala da li sam već bila u Grazu, promrmljala sam da sam bila samo u IKEI jednom davno i pocrvenjela na njezin smiješak i tvrdnju: „Alle Croaten waren in IKEA!“ („Svi su Hrvati bili u IKEI!“). Šteta, jer iako je Graz kod nas sinonim za trgovine kojih kod nas ranije nije bilo, i koji nas je opskrbljivao stvarčicama koje su nas činile bar kratkotrajno sretnima, on je puno, puno više od toga. No ne treba umanjiti ni vrijednost IKEE, jer ona dobro dođe ako (kao što je rekao Robert Perišić u svom izvještaju) čovjek  u tuđini zaželi čuti koju domaću riječ.

O svojih mjesec dana u Grazu često razmišljam u slikama i u mislima odabirem nizove fotografija kojima bih ga predstavila. Najčešći radni naslov je pri tom s vodiča koji mi je dala Luize: Moj Graz je tvoj Graz!

Umjesto zaključka:

Osjećam se kao moja prijateljica Beba koja je na papirić za reklamacije u bombonjeri s Bajaderama napisala : Sve smo pojeli! HOĆEMO JOŠ!!!!