Rezidencijalni boravak u Splitu
Moram odmah priznat da nisam ti ja neki „uvježbani rezidencijalac“. U stvari to mi je drugi rezidencijani boravak u životu nakon Sarajeva, gdje sam bila sa svojim kolegicama iz drugih balkanskih zemalja, te nisam tada u potpunoj mjeri osjetila sve osobine samačkog življenja na mjesec dana. Zato sam se puno bojala kako ću se snaći - počev od putovanja pa čak do sretnog povratka doma. Ali sve kao da je bilo stvoreno da bi mi pokazalo da su moji strahovi uzaludni. Dočekali su me Edi Matić i Maja Vrančić iz Udruge KURS-a koji su sve s lakoćom sređivali, čak je izgledalo da je njima i vrijeme podređeno, budući da sam iz hladne zimske Sofije odmah skočila u lijepe sunčane proljetne dane pored Rive. Svi su me primili jako ljubazno, trudili su se da mi bude ugodno za rad, da mi pokažu više stvari u gradu i okolini, da iskorstim mogućnost saznat što više. Dakle upoznala sam se sa brojnim spisateljima i stvaraocima različitih generacija, sudjelovala sam redom s njima na Tribini Udruge KURS-a o Balkanu i na Pričiginu. Pričigin je priča sama za sebe, mada je teško opisati izazov da podijeliš sa drugima veselje i radost od pričanja, da zanemariš pisani tekst i da se predaš zanosu koji stvara izravni kontakt s publikom i s drugim sudionicima. Vijreme najintenzivnijih kontakata za mene je bio upravo taj festival koji sam očekivala sa strahom i strepnjom.
Što sam još radila u Splitu - išla sam na Marjan prosvjedovati protiv zapuštenosti botaničkog vrta, bila sam usred ushićene publike Borisa Dežulovića, koji je zajedno sa Predragom Lucićem predstavio svoju novu knjigu reportaža. Ne pamtim da sam u zadnje vrijeme bila tako fascinirana energjom i prisutstvom nekog spisatelja.
Meni je vrlo bitno bilo i to da se prva polovica mog termina u Splitu poklopila sa boravkom Faruka Šehića, pisca, koga trenutno prijevodim. Za mene je to bila prilika da se sa njim upoznam, da budem na susretima gdje je on govorio o sebi i o svojim knjigama, da uspostavim kontakt s njim, da čujem kako zvuči njegova poezija, što mi je mnogo pomoglo u mom radu.
Nije mi manje interesantno i korisno bilo i upoznati se sa Vladislavom Vojnović, srpskom pjesnikinjom i spisateljicom čiji se rezidencijalni boravak poklopio sa drugom polovicom mog termina. Pamtiću zauvijek njezine zamjerke jer mi odavno nije nitko sa toliko razumevanja pomogao da sebe postrano vidim i saznam više ne samo o dalmatinskoj kuhinji čijim me jelima ona rado gostila već i o sebi.
Ne bih slagala ako kažem da sam zavoljela Split – njegove ljude zaljubljene u svoj grad i govor, čiji su odanost gradu i ponekad tvrdoglavo suprotstavljanje megapolisu meni jako bliski zato što mi liče na „lokalni patrotizam“ mojih sugrađana iz Burgasa, grada u kojem sam rođena i nosim u srcu. Ne mogu nabrojit sve te ljude kojih se rado sjećam i koji su mi pomogli ne samo prijevoditi nego i voleti ono što radim. To će mi zauvijek ostat u srcu.
