Iz Kreševa polazim ni rano, ni kasno, negdje između 9 i 10 sati. Obećavam sebi, a možda, ko zna, i onom drugom u sebi, da ću polako i kako nije nikakva žurba. Kad god dođem! Mora da sam bio prilično neuvjerljiv, jer me policija zaustavlja već između Kiseljaka i Bilalovca, svega dvadesetak kilometara od polazne točke. Hm, a možda su me trebali pustiti još samo malo, uvjerio bih ja obojicu, i sebe i onog drugog! Elem, prekoračio brzinu za 24 kilometra! Dobro, kažem u sebi, nije smak svijeta, kazna i...
- Dobro – odgovara mi, naglas, dakako, plavokosi policajac. – Ovaj put ćemo vas samo opomenuti, ali pripazite...
- Dobro – odgovaram. – Stvarno ću pripaziti, evo, obećavam...
Lažem, naravno!
Kiša me stiže negdje na Ravnom Rostovu i prati sve do granice, što me ne može odvratiti od ideje da fotografiram divlje konje na Borovoj glavi, između Kupresa i Livna. Ako oni satima pasu bez kišobrana, što i ja ne bih pokisao tu minutu dok ih nanišanim i okinem?!
Sat vremena kasnije već sam na suncem okupanoj Rivi. Maja, predsjednica Udruge «Kurs», dolazi sa mužem Mirom. Fini neki ljudi: ne samo što mi pokazuju apartman u Dominisovoj i daju kuna, nego mi još pomažu nositi stvari od parkinga do apartmana. A fini i «onako». Doduše, i ne sjećam se da sam Boga gađao kamenjem!
Vlasnica apartmana, Irina, pokazuje mi kako što funkcionira, pa tako dolazi i do TV-a.
- Imate, gospodine, satelitske i...
- Ooo, hvala, gospođo, ali ga ja neću ni upaliti!
Irina me prodorno gleda i tek iz drugog pokušaja odustaje. Ne mogu odoliti da je ne pitam odakle je: naglasak joj se splitski, ali... Ima tu neko ali! Nije joj baš previše drago što to primjećujem; očito je uvjerena da govori baš-baš splitskim naglaskom, pa, malo preko volje, odgovara da je iz Rige.
- Hmmm... – mislim (mislim da ne bi!), pa iste sekunde lupim: - Ukrajina???
- Oooo, ne! – pomalo je uvrijeđena Rižanka. Tako bi, naime, trebao glasiti etnik za Rigu. Nikad nisam ni pomislio da na svijetu postoje Rižanke i Rižani. Još manje sam mislio o tome žive li Rižanke i Rižani u Latviji ili u Ukrajini, a o Splitu da i ne govorim.
– To je kao kad bi vama neko kazao da ste Srbin, a Vi ste, rekoše mi, Hrvat!
- E, onda je Riga ipak može biti u Ukrajini, barem što se mene tiče! – odgovaram s filozofskim mirom, a Irina me po drugi put u par minuta gleda pravo u oči. – Ako treba, slobodno računajte da sam Eskim!
Ponedjeljak, 25.X.: RIKNIJA TRAFO!Dok sam ja mirno spavao pored otvorenog prozora, što je u mojoj Bosni u ovo doba malo teže i zamisliti, Split se sav dao da mi priredi neslanu šalu. Ko zna čime sam zaslužio da slane šale ostanu nekome drugom, ali, po svemu sudeći, zabrljao sam nešto baš grdno!
Budim se, naime, i, naravno, najprije točim vodu u džezvu – kava, pa tek onda pravo buđenje, umivanje i ostalo. No, štednjak ne pokazuje nikakve znake života, plate ostaju bezbojne! Pogledam u laptop, Ella Fitzgerald i Louis Armstrong su na mojoj strani, kod njih nikada nema umora. Hm... pa je li moguće da nema struje???! U jednom gradu kao što je Split? Ma ne, mora da je osigurač, uvjeravam sebe. Ali dok ja to riješim...
Zato se nabrzinu spremam i izlazim. Nije vrijeme za čekanje, a još manje za traženje i mijenjanje osigurača, to ću kad se vatim. Ali... Konobarica ispred «Luxora», tu mi je najbliže, kaže kako joj je žao i... nema struje! Auhhhh...
Idem dalje ka Rivi, nadajući se kako ću uskoro u nekoj od bašti ugledati ljude koji kavenišu, pa plinski štednjak valjda postoji u svakom kafiću. Ooooo.... Ne, ne, nema! Ne u svakom, nego ni u jednom! Tumaram palačom skraja nakraj, nada se tanji...
- Rekli su za po ure, ali otad je prošlo cile dvi ure! – širi ruke konobar u posljednjem kafiću u palači i oko nje koji još nisam bio obišao.
Da, tako je izgledao moj prvi obilazak Dioklecijanove palače. Hm, a možda sam trebao u podrum, pokušati ni manje, ni više nego kod samog Dioklecijana?
- A ima li Dioklecijan plin? – pitam konobara s potpuno ozbiljnim izrazom na licu.
- A moj gospodine... – smije se konobar nakon što me je par sekundi promotrio vrlo pozornim pogledom. – Riknija trafo, nema cili grad!
Utorak, 26.X.: KAMEN PO KAMEN Budim se rano i stavljam vodu za kavu, nadajući se kako splitski trafoi još uvijek spavaju, pa makar svi, uključujući i onaj... onaj... spavali snom pravednika! Pola sata kasnije, za svaki slučaj, ako se trafo probudi neraspoložen i ustane na lijevu nogu, pravim još jednu – nikad se ne zna!
A sad ozbiljno: jedna od mojih velikih ljubavi je arheologija i oni koji su me ovdje doveli, iako o tome ništa nisu znali, pogodili su «u sridu». Eh, a kad se to zna, kakvog smisla ima išta više pisati?
Dakle, obilazim Palaču uzduž i poprijeko, a kad su u pitanju arheološki artefakti «razbacani» po travnatom prostoru između Peristila i katedrale sv. Duje ili oni lijevo i desno od Zlatnih vrata, tu doslovno razgledam kamen po kamen. Narednih dana uradit ću to mnogo puta, svaki put otkrivajući nešto novo i drugačije.
Mačke kojima neke dobre tete ostavljaju hranu na kamenim ostacima, Francuzi koji se polomiše pljeskajući klapi koja im pjeva u Vestibulu, pas koji njuši novac, golub koji također uživa u pjesmi, ali mu se u očima nazire neugoda što i on ne može pljeskati, mališan koji tatu već treći put moli da mu pokaže «di je spava «taj Dioklecijan», tata čiji pogled gotovo štipa neke mlade zgodnjakuše koje ne primijete ni klapu, ni psa, ni goluba, ni mališana, ni tatu, ni Francuze...
Uvečer među mailovima nalazim obavijest da sam na natječaju manifestacije «Dani Gordane Todorović» u Svrljigu (u Srbiji) osvojio treću nagradu. Svašta!
Srijeda, 27.X.: KAKO SAM PREVARIO EDIJA I MAJU Rekoh već, moji domaćini iz Udruge «Kurs» fenomenalni su. Da je Maja takva, uvjerio sam se odmah, a za Edija ću se uvjeriti koji dan kasnije. Dakle, fini ljudi, jako ih cijenim, postat će mi na kraju dragi, no, pošto sam ja hulja kakve (se) ne sreću svaki dan...
U aplikaciji na osnovi koje sam, naime, dobio stipendiju, naglasio sam da ću za boravka u Splitu napisati ciklus od 30 «putopisnih pjesama». I hoću, možda i više, ali se danas «bacam» ne na pisanje pjesama, nego na pisanje – romana! Koji u aplikaciji nije ni spomenut!
Započeo sam ga pisati ima tome četiri-pet godina i došao do (bijednih) dvadesetak strana! U moru obveza se, naime, zaboravi i da je rukopis započet, a kamoli koncepcija romana, likovi i njihove osobine. Jedino fabula ostaje, ali – kad naći vremena i, pogotovo, koncentracije za pisanje?! Pjesme su nešto drugo, kraći prozni uradci također, znanstveni radovi (koje također pišem), ali roman?!
E, pa ovo je, razmišljam, idealno mjesto i vrijeme za nastavak pisanja romana! Prevarit ću Maju i Edija i raditi nešto što ni spomenuo nisam!
Rečeno – učinjeno! E, pa – odoh pisati!
Dan je prelijep, pa ga koristim za lunjanje, tumaranje bez ikakvog cilja osim da ugodim svojim očima i objektivu svog fotoaparata. Palačom i oko nje, naravno, za mene je to Split, a ono gore «na brdu» i s druge strane također je Split, ali ne moj, on me uglavnom ne zanima. Opet mi se, naravno, u oko ponajviše zadijeva «kamenje» «razbacano» na sve strane, a, iako u masi ljudi s raznih strana svijeta, osjećam da sam «sam na svijetu». I ne smeta mi, naprotiv.
Dobro, pričam s macama, psima, golubovima, s nekim Nizozemcem kojemu nije mrsko legnuti na tle (nakon što iz prvog pokušaja nije uspio) kako bi smo se Grgur Ninski, čitav, i ja našli u istom kadru, probacim potom koju i sa Grgurom, pa onda s Tinom Ujevićem, kojeg susrećem na jednom od ulaza u «Đardin» (U slutnji, u čežnji, daljine, daljine...), s bakicama na Pazaru koje mi, ne znajući da ne znam što bih s tim, ciklu i 'špinać' nude «samo što nije mukte», sa bračnim parom koji peče kestene («marune») i kuha kukuruz, ali osim tog posla zna, i to na (nekakvom) engleskom, kazati i kako moram platiti pet dolara ako ih želim fotkati, a kad vide da sam «naš», nude me kestenjem, i, na kraju, daleko izvan palače, sa Emanuelom Vidovićem, koji me posjeda preda se i drži mi prvi sat slikanja po programu za početnike.
Htio sam probaciti koju riječ i sa svojim susjedima Jakovom Gotovcem i Natkom Nodilom, no, njih danas nije bilo kući. Jakov je, ustvari, tu, kući, ali se zaključao; bit će da opet nešto sklada, a Nodilo – e, on, sudeći po spomen-ploči ujedinjuje Hrvate i Hrvate. Srbe je s ploče valjda otpuhao neki strašni jugo...
Danas sam dan podijelio na dva dijela. Do podne sam pisao, to je bio prvi dio, a od podne, u drugom dijelu, opet sam pisao.
E, sad će neko pomisliti da sam napisao Bog zna koliko. I jesam. Cijedim, doduše, riječi kao Bračani masline, a moj tijesak povremeno se i zaglavi. I junaci romana se razmahali, svaki bi nešto po svom, na svoju stranu! Hvatam ih, sakupljam, držim im predavanje, pokušavam ih uvjeriti kako ovo nije nikakva zajebancija i kako se moraju uozbiljiti.
- Eto vam – kažem, a desni kažiprst bi, kao, trebao odavati nekakvu strogoću – nisam ja nikakav tiranin, možete se i zapiti, i zapjevati, i potući, ali kad krene novo poglavlje – da ste svi tu, nemojte da nekog moram tražiti!
Unatoč svemu, neki se između dva poglavlja uspijevaju izgubiti, kao ja kad provirim nosom malo dalje od palače – sve pamtim, iz poderanog džepa dozirano ispadaju zrna kukuruza, ali se uvijek vratim nekim drugim putem. Velikodušno opraštam golubovima koji me prate i zoblju. Ako sam išta, onda sam ptica!
Tako i moji junaci: neki se ponovno pojavljuju tek nakon nekoliko poglavlja, neki lete u nebo, pa prekidam pisanje kako bih im otišao na pogrebe i dženaze, neki u koje sam polagao velike nade se, kad je najteže, i ne pokazuju baš bogzna kakvim junacima.
Šta će na kraju biti od svega, pitam se?!
Pišem na Rivi ili na Peristilu. Laptop u krilo, baterija je ludo izdržljiva, šušur mi ne smeta, a nikoga ni ne slušam: koja korist kad jezike ne razumijem, a Split je i izvan sezone Kula babilonska.
Moj roman govori o anđelima i melekima.[1] No, gdje god je anđela i meleka, tu su i đavoli. Ne ovi splitski, ne bih ja imao ništa protiv da se odnekud pojavi Neno Belan i zapjeva mi «Bambinu»!
Đavoli dolaze niotkuda, ni kroz što. Jer, da sam na internet prikačen žicom, znao bih da su u nekoj od tih silnih žica, ali internet je bežični, a oni su ipak tu! Internet već dva dana zastajkuje, ja se nerviram, gasim više puta kompjuter bez obveznog shut down, ignoriram upozorenja koja mi anđeli i meleki, reskirajući da im krila budu spržena, šalju nekim svojim kanalima, i – evo me (nas) u safe modu! Sustav pada i više se ne može pokrenuti baš ništa!
Ne znam jesu li đavoli progutali četrdesetak stranica na koliko je do danas narastao moj roman, mada ga, čini mi se, u posljednji čas uspijevam spremiti na memory stick. Čini mi se... Ali ne znam!
Tako to bude: samo jedan junak romana se, ako ga ne držiš pod kontrolom, od anđela ili meleka učas pretvori u Lucifera! Da je krenuo kroz prozor, na vrata, da sam ga sreo na Pazaru, naprimjer, borio bih se ili bih mu se uklonio, no, da dođe kroz žicu koje nema... Eh!
(Srbijanci su, izgleda, riješili natjerati me da počnem razmišljati kako stvarno imam izvjesnog književnog dara: nakon nagrade u Svrljigu, i iz Književnog kluba Rujno /Užice, nekad bilo Titovo/ javljaju mi kako je žiri na tamošnjem natječaju odlučio dodijeliti mi specijalnu nagradu. Još jednom - svašta!)
Nedjelja, 31.X.: U GOSTIMA KOD DIOKLECIJANA Pošto od laptopa nema ništa, niti znam što će biti sa tridesetak novih, ovdje napisanih stranica romana, a nedjelja je, pa nemam gdje ni provjeriti, a kamo li pokušati otkloniti kvar, svašta bi mi moglo pasti na um.
Kako do toga ne bi došlo, idem na «siguricu»: ono što me, bez imalo sumnje, može dovoljno i kvalitetno «utješiti», e, to je – arheologija! Lijeno se vučem ka Arheološkom muzeju, uzbrdo je, ne bih baš da se premorim i prije obilaska. Stižem za petnaestak minuta, ali šipak – muzej nedjeljom ne radi! A ja, orijentirajući se prema sarajevskim iskustvima (sarajevski Zemaljski muzej upravo nedjeljom je otvoren gotovo preko cijelog dana!), o toj mogućnosti nisam ni razmišljao.
Dobro. Napoleon je, uvijek govorim, bio veliki vojskovođa, ali je povremeno trpio poraze! A ja nisam ni general Marmont, a kamo li Napoleon – tek jedan pjesničić, ništa više!
Srećom, podrumi Dioklecijanove palače čekaju me širom otvorenih vrata. Polazim s lijeve strane gledano od Rive i narednih sat-dva ne mogu sebi doći od užitka. Isto je i kad se vratim na ulaz, pa okrenem na suprotnu stranu: i tamo se zadržavam oko dva sata. Dvorane, stupovi, zidovi, sve je prilično dobro očuvano, tu i tamo bih, naravno, imao i pokoju primjedbu, no, neću ih ovdje iznositi; jesam sitničav, ali - toliko nisam! Dalmatinski klesari uvijek su znali napraviti čudo od komada kamena, a to je ovdje najvidljivije. Iz povijesne literature znam da su Dalmatince zvali i u moje Kreševo, kad god je trebalo izvoditi opsežnije radove na franjevačkom samostanu, jednom od tri (uz Fojnicu i Kraljevu Sutjesku) koji je uspio opstati kroz cijelo vrijeme višestoljetne vladavine osmanlija Bosnom. Tridesetak drugih je nestalo zauvijek, srušeni su, spaljeni. Ponešto od dalmatinskog klesarskog majstorstva u Kreševu je vidljivo još i danas, a ima toga i u Sutjesci i Fojnici, pa i u nekim drugim mjestima, no, ovo nadilazi sve što sam mogao i naslutiti!
Djevojka koja naplaćuje karte me je, izgleda, zaboravila ili je mislila da sam izašao nekad mnogo prije, uglavnom se iznenadila kad me je vidjela. Malo ko se, kaže, u podrumima zadrži toliko dugo. Kad sam joj kazao kako bih ja još malo na onu drugu stranu... Dobro je, živa je, vidio sam je par dana kasnije!
Vani me dočekao neki novi svijet za koji sam u proteklih par sati zaboravio da uopće postoji. A laptopa sam se sjetio tek kad sam ušao u apartman. Eh, Dioklecijan je bio pravi čudotvorac!
Ponedjeljak, 1.XI.: IPAK NA KARAMANOVIM SUSRETIMA Anđeo od Spasa živi u Podstrani i zove se Mario Mužek, asistent je na splitskom Kemijsko-tehnološkom fakultetu i ima 28 godina. I nema krila, ali zna oko kompjutera.
U Podstranu me vodi moja prijateljica Julija, a dočekuje čitava Mariova obitelj. Dok on devera oko laptopa, doznajem da je njegov poočim Duško Karaman veliki ljubitelj povijesti i jedan od onih koji na razne načine doprinose očuvanju tradicije vezane za Poljičku republiku u kojoj se, nisam imao pojma, nalazi i Podstrana. Na stolu se redaju knjige o tom kraju, sve zanimljivija od zanimljivije. Duško i Julija pričaju mi i o Mundimitru, talijanskom gradiću u kome žive Hrvati, o njihovom jeziku koji zovu «na-našo», a to je tema koja me vrlo zanima, pogotovo zbog toga što sam već šest puta bio kod Hrvata u Rumunjskoj, čiji jezik i običaji su mi iznimno zanimljivi. Za moliške Hrvate sam samo čuo, ali o njima ne znam gotovo ništa. U neko vrijeme sam i zaboravio zašto sam tu; čini mi se kao da sam na nekom malom simpoziju o povijesti poljičkog kraja, moliških Hrvata i drugim srodnim temama.
Oni đavoli od prije dva dana nisu bili ni svjesni da će se njihovi pokušaji ne samo izjaloviti, nego će mi donijeti nove spoznaje, a, s obzirom na to da Karamanovi obećavaju kako će jednom doći kod mene u Kreševo, i nove perspektive. Da, i da ćemo jednom zajedno u Mundimitar!
(Čudno: bio sam pozvan na «Karamanove susrete» koji se održavaju u Radovišu i Strugi, u Makedoniji, a počinju upravo - danas! Ispričao sam se svom prijatelju Borčetu Panovu, dopredsjedniku Društva pisaca Makedonije i glavnom organizatoru spomenute pjesničke manifestacije. Ni slutio nisam da ću, i bez Radoviša i Struge, ipak doživjeti - Karamanove susrete!)
Ne moram ni kazati da je Anđeo Mario od spasa napravio laptop i negdje među zamršenim žičicama, točkićima, lemovima i lomovima pronašao ro od mog budućeg romana!
Utorak, 2.XI.: DNEVNIK I NOĆNIK9.00 – Umivam se i piš... Ne, ne pišem još, ali itekako razmišljam o tome šta ću danas pisati.
9.30 - Pijem jutarnju kavu, budim se i pišem.
11.00 – Pišem.
13.00 – Pišem!
14.30 – PIŠEM!
15.30 – Grrrrr! Pa zašto se mora svaki dan jesti?! Zašto ne mogu još malo pisati?!!!
15.35 – Jedem. Pašteta.
15.43 – Pišem. Mrve ću pokupiti kasnije
17.00 – E, sad bih mogao...
17.01 – Ma, taman posla, odoh još malo pisati!
23.15 – Gledam u sat: za danas je s pisanjem gotovo! Možda još malo, samo malo...
9.30 - Pijem jutarnju kavu, budim se i pišem.
11.00 – Pišem.
13.00 – Pišem!
14.30 – PIŠEM!
15.30 – Grrrrr! Pa zašto se mora svaki dan jesti?! Zašto ne mogu još malo pisati?!!!
15.35 – Jedem. Pašteta.
15.43 – Pišem. Mrve ću pokupiti kasnije
17.00 – E, sad bih mogao...
17.01 – Ma, taman posla, odoh još malo pisati!
23.15 – Gledam u sat: za danas je s pisanjem gotovo! Možda još malo, samo malo...
Srijeda, 3.XI.: O POLUBRAĆI I DRUGE PRIČE Bole me leđa od jučer. To sam shvatio i prije nego što sam se probudio.
Nisam skitao, snimao ni pisao, a jutro sam ipak potrošio korisno: dajem interview za radiopostaju Split, vodi ga urednik kulture Mladen Vuković. Pričamo o Udruzi «Kurs» i rezidencijalnom boravku, Književnoj zakladi «Fra Grgo Martić», u kojoj inače radim, «Stanić grupi» (koja financira Zakladu) i mecenatstvu, mome književnom radu i interesu za povijest, etnologiju i još štošta, a na kraju sam pomalo zatečen kad mi Mladen, «kao dugogodišnjem novinaru», kako kaže, postavi i pitanje o položaju bh Hrvata nakon nedavnih izbora u Bosni i Hercegovini. Naravno da nije teško odgovoriti, a ja koristim prigodu da – mada znam da to ne pije vode – iskritiziram politiku službene Hrvatske koja tek počinje nazirati probleme svojih sunarodnjaka, budući su se sve vlade dosad, osim onda kada je trebalo ginuti za obranu Hrvatske, pravile da Hrvati u BiH i ne postoje. Sramotno i za polubraću, rekao bih, a ne za braću, što bismo trebali biti.
Popodne? Hm, ma kakvo je to pitanje??? Pa piiiišem!
Četvrtak, 4.XI.: SVE JE TO OD DOBROG VINA! Nakon gotovo cjelodnevnog pisanja, predvečer se nalazim s Matom Vukojom Paškom, mojim Kreševljakom koji je malo nakon žestokog rata Kreševo zamijenio Splitom, barem u smislu službenog prebivališta.
Ipak, Kreševo mu je i dalje u srcu, evo ga danas u Split nakon pet dana provedenih u zavičaju. Prije rata je (iako je komunistička vlast njegovom ocu, možda jedinom pravom privatnom poduzetniku u tadašnjoj BiH, triput oduzimala tvornice koje je on ponovno uredno podizao!) slovio kao jedan od najbogatijih ljudi u BiH, pa nije čudno što je sebi mogao priuštiti da u Splitu kupi ni manje ni više nego dio imovine velikog kipara Ivana Meštrovića.
Nakon kave na Rivi, Mato me vodi u Meštrovićev kaštilac, pričajući mi o tome kako pojedini političari iz samog vrha države «pucaju» na njegovu imovinu i kako je, s tim u svezi, pod ogromnim pritiskom, o čemu sam već čitao na internetskim portalima. Uopće me ne čudi, Meštrović je mogao biti bilo što, ali sigurno nije bio lud! Kuća je uklopljena u tvrđavu staru nekoliko stoljeća, u travom prekrivenom dvorištu je crkvica, ispod dvorišta je more... E, pa, pitam se, može li se ljepše i zamisliti?! Pijemo odlično crno vino, mada mi se čini da bi se u ovakvom ambijentu i voda pretvorila u vino, makar ovo nije Kana Galilejska i makar Isus ni prstom ne mrdnuo.
«Kući» se vraćam kasno i opet se bacam na roman. A ako u romanu, negdje u prvoj četvrtini, bude kakvih besmislica – sve je to od dobrog vina!
Petak, 5.XI.: SVE JE OTIŠLO U HONDURAS, A NEKI SU PRODUŽILI I NA KUBU Sam, svjesno izgubljen u gomili. Umjesto riječima, danas komuniciram tek očima. S Cigankom koja na Peristilu prodaje heklane stoljnjake i naučila je kako se izgovaraju brojevi na engleskom, barem oni kojim su izražene cijene stoljnjaka. S drugom Cigankom, kojoj dojke kipe iz grudnjaka svaki put kad se sagne da rasprostre i pokaže stoljnjak, pa ih svako malo pokušava nekako namjestiti. Ne ide. Sa psom koji me znatiželjno gleda s trećeg kata zgrade pored kockaste ceste od Pazara prema Đardinu. S bijelim golubom; stoji na šeširu starca koji svira harmoniku na Rivi. Nigdje ne vidim drugi šešir, onaj u koji bi se mogao ubaciti koji novčić. I takvih ima. S još jednim golubom; taj se bespravno uselio u nečiji davno zaključani stan u Getu i sad, stojeći na prozorskoj rešetki, čitav svijet gleda s dozom likovanja. S trećim, koji svakodnevno dolazi najprije na krov susjedne kuće, na koji bih sa svog prozora mogao zakoračiti, a zatim i na prozor.
Taj treći mi uglavnom priča o tome kako svijet više ne samo nije isti, nego je sve otišlo u Nikaragvu. «U Honduras», ispravljam ga. Pogledom, naravno. Njemu to nije važno, kaže, može i na Kubu, što se njega tiče. Slučajno gladim bradu, a on mi kaže: «Da si ti živ i zdrav, prijatelju, ni Castro odavno nije onaj nekadašnji, taj ti se u posljednje vrijeme samo zajebava!»
Dobro.
Najčešće mi za pomjeranje sata, bilo unazad ili naprijed, treba poprilično dana. Lijem sam, to je jedini razlog. Tako je bilo i jutros: s Julijom sam se dogovorio da se u 10 nađemo na Firulama, pa ćemo krenuti ka Zagvozdu. Stigao sam par minuta prije dogovorenog vremena, sav ponosan što se, iako ne znam Split, snalazim u vožnji.
- Ali... – sneno odgovara Julija – dječak dragi, sad je 9!
- Uhhh... Jebi ga! – dosjećam se. – Nisam vratio sat.
Iako Julija predlaže da se nabrzinu spremi i dođe, kako ne bih čekao, odlučujem popiti još jednu kavu u kafiću prekoputa. Prozor na autu iz ko zna kojeg mazohističkog razloga ostavljam otvoren, pa moram sjesti u prvi red kafića, kako bih bacio koji pogled preko ceste. Dok još nisam ni promiješao kavu, predamnom stoji još jedan moj Kreševljak, Josip Tomić, nekadašnji doministar u Vladi Federacije BiH. Ni na kraj pameti mi nije da čovjek već nekoliko godina živi u Splitu, pa ga nije bilo na popisu ljudi koji sam napravio prije polaska. Pričamo o svemu i svačemu, a ja, uz ostalo, primjećujem i blago čuđenje nakon što mu kažem otkud ja u Splitu. Čudni su putovi Gospodnji!
Julija dolazi koju minutu prije deset, pa polazimo ka Zagvozdu. Dok mi priča o nekom zborniku koji je jučer dobila, u kome je objavljena i moja pjesma, ja zvjeram u Klis, sve dok ga postane nemoguće vidjeti i u retrovizoru.
Zagvozd sam zamišljao potpuno drugačijim, ali, sad, šta je – tu je! Dopada mi se, moram reći, posebno nakon što se nađemo pred crkvom, ispred koje je „razbacano“ desetak prekrasnih stećaka, odlično očuvanih i vrhunski ukrašenih. Tu je i prekrasna stara crkvica, kakve kasnije vidim, gotovo identične, i na dvama zagvoškim grobljima. O Zagvozdu, ljudima koje sam upoznao i svemu što sam vidio, moglo bi se pisati i pisati, no, koristim prigodu što sam svega 33 km od granice sa BiH, pa «trčimo» do graničnog prelaza Gorica kupiti cigarete, koje su u «Lijepoj našoj» točno dvostruko skuplje. Cariniku koji, valjda zato što se odmah vraćamo, želi pregledati prtljažnik, nudim da izabere bilo koju od knjiga unutra, no, djeluje mi kako bi prije pristao na tri prekoredne smjene, nego da čita moje knjige.
A i čemu, pitam se dok mjurimo nazad, prema Splitu, i sam sebi odgovaram: Ionako bi bilo uzalud! Carinicima su dovoljni pravilnici i zakoni, 'ta će oni čitat Milu Jukića?!
Nedjelja, 7.XI.: AVE, CEZARE! Rijetko planiram, a i kad to pokušam, planovi se ujutro izjalove, i to potpuno, nepromjenjivo i bespovratno. Danas sam planirao «posjetiti» auto-tržnicu u Stobreču, ne zbog auta, meni valja svaki koji neće stati usred (a pogotovo nasred) puta, nego što mi Zlatko, Julijin muž, kaže da na tamošnjem buvljaku ima i onih koji nude nekakve novčiće.
Novčića ima, ali nisu oni koje bih ja volio vidjeti i eventualno kupiti, no zato ima knjiga, i to po 10 kuna! Kupujem Kaporovu Knjigu žalbi, neku malu monografiju o djelu legendarnog slikara Lazara Drljače, te Solarevu Teoriju književnosti koja je u knjižarama barem deset puta skuplja. Već sam zadovoljan danom i jedva čekam sjesti pa, makar koji sat, pisanje zamijeniti čitanjem.
No, vrag nit' kopa, nit' ore, kažu u mom kraju. Danas ga je nešto natjeralo da zaore, iako je kasna jesen, jer, kad priupitah Zlatka pravimo li to neki krug (vidim da se ne vraćamo cestom koja vodi u Split), on mi potvrdno odgovara, a nakon desetak minuta vožnje dolazimo pred caffe «Salona». Da mi je kupio sve knjige na stobrečkom buvljaku i pride jedno mlado pečeno janje, ne bi me ovoliko obradovao!
Antičkoj Saloni dosad sam se divio samo na fotografijama, a sad, evo je, preda mnom, veća i ljepša nego što može biti na bilo kakvoj fotografiji. Pomalo mi je ipak žao što sam tu: nikad više neću prvi put obilaziti Salonu, a prvi put, bar kad su ovakve stvari u pitanju, nije najteže, nego najljepše. Eh, sad bih ja mogao o svakom kamenu, da i ne govorim o natpisima, ukrasima, grobnicama na svod, stupovima, građevinama i, na kraju, amfiteatru... Hm, nimalo ne sumnjam da bih mogao obećati (i izvršiti obećanje!) kako ću ovdje, između groba don Frane Bulića i amfiteatra, provesti bar godinu dana. I to na suhoj hrani i kišnici!
Nakon Salone posjećujemo i izvor Jadra, Gašpinu mlinicu, solinsku crkvu i još štošta. Iako Zlatko ima još ideja, meni je dosta, glava mi puca od dotad viđene ljepote. Ako te ljepote ubacim još samo zrno, bit će previše. Nazad, u apartman!
Ponedjeljak, 8.XI.: NIŠTA KONTRA SPLITA Budi me kiša, prati me cijeli dan, na spavanje idem s njom, no, danas nema šanse iznervirati me, ni ona, ni jugo koji šamara, ne štedeći ni mene, stranca. Ili sam možda već postao domaći?!
A nema šanse zato što je u Splitu osvanula moja prijateljica, Splićanka Ljilja. Splićanka osvanula u Splitu? Da, jer već prilično godina živi u Beogradu. Susret smo upriličili na Peristilu. Možda je naš susret milijarditi koji je ugovoren na tom, za mene pomalo mitskom mjestu, no, neobičniji je od većine, jer ja, Bosanac, trenutno sam ovdje domaći, a Ljilja, Splićanka, trenutno je gošća!
Ljilja ne može odoliti da prvo popijemo kavu na Rivi, iako su bašte kafića prazne; ko će kavenisati vani dok jugo ljulja šalicu u ruci, a kiša razblažuje najslađe gutljaje kave?! Prije toga na Peristilu zamolimo neku djevojku da nas fotka. Ispostavlja se da je strankinja, iz Engleske, pa joj Ljilja, paralelno s njom pričajući na engleskom, na našem jeziku sugerira što bi joj uradio njen drugar, tj. ja. Dok se Engleskinja blesavo smiješi, smiješim se i ja, razmišljajući hoće li možda i Engleskinja naš kratki susret ubilježiti u neke svoje dnevničke zapise?!
Narednih sati Ljilja i ja prepričavamo dogodovštine vezane za moj ljetošnji boravak kod nje u Beogradu i njen boravak kod mene i moje obitelji u Kreševu. Narodski rečeno: tračamo! Na to se svode takvi susreti, prekratki su da bi se drugačije analiziralo i smisleno saželo toliko uspomena, još prilično složenih, ali ipak već arhiviranih. Ko bi stigao život?!
Na kraju mi Ljilja pokazuje gdje je rođena (zgrada unutar Palače, ni mnogi Splićani, vidjet ću kasnije, nemaju pojma o tome da se tu, negdje do kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, nalazilo rodilište!), zatim zgradu u kojoj je odrasla, mjesto gdje je pohađala glazbenu školu... Do autobusnog kolodvora s kojeg polaze autobusi za Kaštela Ljilja ne prestaje pričati, a ja gledam suze u njenim očima. Ne plače, uvjerava me, a onda mi kroz suze kaže:
- Nije ono samo pjesma, ni priča: Split je stvarno najljepši grad na svijetu!
Iako je uvijek demokratična, uvrijedila bi se kad se sada ne bih složio. No, i da nije tako, ja se slažem: ovaj Split je stvarno... Čudo! Eto!
Predvečer me kolega Zlatko Lukić vodi u svoj dom, gdje nas dočekuje njegova Ivana. Zlatko je inače Banjalučanin, a u Književnoj zakladi u kojoj radim je 2007. godine dobio nagradu «Fra Grgo Martić» za najbolju knjigu proze. Knjiga se zove Katarza, bio sam joj urednik, a sada doznajem da je prevedena i na francuski. Ivana je, pak, Bračanka, kojoj su more, ribe i fotografija najvažnije (poslije Zlatka).
Ivana i Zlatko dođu kod mene u Kreševo, a posljednji put bili su 2008. godine, i to u vrijeme održavanja tradicionalnog Sajma minerala, stijena, fosila, dragog i poludragog kamenja. Kreševski sajam je jedini takav u BiH, a moji Kreševljaci su, zajedno sa sakupljačima kristala iz Lepoglave i Maribora, bili i glavni inicijatori utemeljenja takvih sajmova u Hrvatskoj, među kojima i onog u Splitu. A Ivana – eee, Ivana se, uz ostalo, bavi i radiestezijom, pa joj, radi dobrih kristala, nije mrsko potegnuti iz Splita u Kreševo. Inače je pri kraju s doktorskom radnjom, ostale su još samo formalnosti, pa je, dok mezim inćune, domaće masline i dalmatinske specijalitete kojima sam okus dobro zapamtio, ali imena nisam, pitam šta će sad, od doktorata nema dalje? A ona se, kao i uvijek, ljupko smiješi:
- E, a bacit ću se na slike!
Da ne znam kako je njena izložba fotografija, ne prva, nego ko zna koja, otvorena prije par dana, i to tu, blizu, nekoliko stotina metara od njihovog stana, i ne bih ostao začuđen. Ovako jesam.
Zlatko i ja ostavljamo Ivanu, pa idemo do «Bookvice», na književnu večer Julijane Matanović. Pošto smo žestoki pušači, Julijanu i gospođicu koja, kako se to sad kaže, moderira večer, slušamo s terase. Bog je bio uviđavan, pa je načas, dok traje priča, zavrnuo pipu od kiše. Bilo je zanimljivo, ali, premalo je ovdje prostora za opisivanje atmosfere u «Bookvici», mada smo, postavljajući pitanja s terase u untrašnjost, Zlatko i ja uzeli i aktivnog učešća.
Iz «Bookvice» idemo ka Palači, i to u caffe simpatičnog naziva «Buža». «Buža» je buža (rupa) u svakom pogledu, no, ponoć već otkucava pa ću...
Utorak, 9.XI.: SKLONI SE DA PROĐEM! ... dogodovštine iz «Buže» nastaviti u dnevničkom zapisu za ovaj dan. Dakle, društvo u «Buži» je vrlo veselo, popilo se, pa nas dočekuju raširenih ruku, neki, doduše, pošto smo stali pored ulaza, i kako bi se uhvatili za bilo što u pokušaju da nekako potrefe na vrata. Jedan čak govori Zlatku «skloni se, čoviče, da prođem», mada Zlatko uopće nije na vratima. Tek uz krajnje napore, nakon poprilično muke, malo stvaralačke, a malo više rušilačke, uspijeva naći put vani. Pitam se jesam li i ja takav kad popijem koju više i u to ime naručujem još po jednu, vratima ne trebalo!
Da, u «Buži» sam se nasjekirao, i to kad nam je jedan od gostiju prišao i pitao nisam li ja možda policajac?! Trava i te stvari??? Uhhh, pa nije valjda da sličim na pandura?!!! Onda ipak objašnjavam sebi kako je pitac previše popio, pa me i ne vidi onakvog kakav doista jesam! A ako je a veće od b i b veče od c, onda je a veće od c! Ili: ipak ne sličim na policajca!
I, ako se ko slučajno pita za buđenje, odgovor je: Ne, kakav mamurluk! Pa mi smo umjereni ljudi! Ako ništa drugo, onda barem kad je piće u pitanju!
Danas sam, na neki način, na domaćem terenu: dolaze mi moji iz Kreševa, Anto Stanić, predsjednik Upravnog odbora Književne zaklade «Fra Grgo Martić», čiji sam zaposlenik, te Hamdija Karalić, filmadžija iz Sarajeva. Radimo, naime, dokumentarac o fra Grgi, sve je u završnoj fazi, prije odlaska sam, kao autor scenarija, a u mnogo čemu i realizator projekta, imao još poprilično nekih primjedbi, prijedloga, ispravki... Sad su sjeli u auto i donijeli mi novu predfinalnu verziju 22-minutnog filma koji gledamo u jednom od ureda «Stanić grupe», na drugoj strani Splita.
«Stanić grupa» je, odnosno njen vlasnik Svjetlan Stanić, i osnovala književnu zakladu u kojoj radim, što je, barem zasad, jedini primjer kulturnog mecenatstva u BiH: Zaklada od spomenute kompanije svake godine dobije oko 300-400.ooo kuna, a iz «Stanić grupe» od nas u Zakladi ne traže ništa, niti nam se iko na bilo koji način miješa u poslove. Zato Zaklada «Fra Grgo Martić» ima najveće književne nagrade u BiH, izdaje knjige, daje stipendije studentima književnosti, organizira po 10-15 promocija nagrađenih knjiga, znanstvene skupove, poetske recitale...
Da, ali meni, strancu zalutalom u Splitu (tako stoji u mojoj aplikaciji poslanoj Udruzi «Kurs»), nije lako doći do «Stanić grupe»! Autom mi se, naime, ne ide, radije ću gradskim prijevozom. Na stanici iznad Pazara kažu da je najbolje «dvojkom», mada ona «ide malo rijetko». Čekam pola sata, nigdje dvojke! Četrdeset minuta, ništa! Pitao bih iste one ljude koji su me uputili na «dvojku» što sad da radim, jer već kasnim, no, prozor je zatvoren – do 1o imaju pauzu! Hm...
Elem, «dvojka» stiže nakon otprilike sat vremena, a s njom i ja s one strane brda. Jedva! Za toliko sam mogao stići i «na noge», kako ovdje kažu za ono što u Bosni nekad zvali «tabanića fijakerom». Hamdija i Anto već se čude što me nema, ali, ko bi sad objašnjavao zašto ta «dvojka» ide tako rijetko! Nakon gledanja filma (i čitave stranice sitnih primjedbi, šta ću kad sam sitničav!), Svjetlan nas vodi na ručak «Kod Duje», gdje je sve u stilu one Balaševićeve Al' se nekad dobro jelo.
U grad me vraćaju moji suradnici. Ne bih više «dvojkom», dok se nju dočeka, čovjek samo što ne okrilati! Mada, hm – a da ipak (sa)čekam tu «dvojku»?
Uvečer upoznajem Edija Matića. Djeluje mi kao da se znamo čitav život. I ne samo znamo! Uz pivo u «Teaku» pitam se: je li svemir uopće mogao dozvoliti da nešto što su pokrenuli dvoje ljudi kao što su Maja i Edi ne uspije? Isključeno!
Četvrtak, 11.XI.: KONOBAR, JEDAN PIŠTOLJ, MOLIM! Nakon cjelodnevnog pisanja, uvečer odlučujem ponovno čuti što pišu, misle, žive, kolege pisci. Ispod ure, u caffeu «Elemental», svoju novu knjigu Zbogom, fašisti predstavlja mostarsko-ljubljansko-novosadsko-splitsko-sarajevski pisac Marko Tomaš, čovjek kojeg sam upoznao prije par mjeseci u Mostaru, kada sam, u Klubu «Abrašević», bio promotor knjige Srđana Mršića Krici iz geta. Tomasove pjesme mi se dopadaju i smatram ga jednim od mlađih bh pjesnika koji bi u budućnosti mogli napraviti mnogo.
Mlada (i u Tomasovo pjesništvo dobro upućena) voditeljica i pjesnik prvih nekoliko pitanja preuzimaju mikrofon jedno od drugog, da bi uskoro shvatili kako on uopće ne radi. To opušta atmosferu, smetaju mi samo neki koji u bašti caffea uporno i vrlo glasno pričaju neku svoju priču. Možda bi konobare, barem kada se u kafićima priređuju slične stvari, trebalo naoružati pištoljima s plastičnim mecima? Ili u stolice ugraditi nekakve majušne, ali efikasne katapulte?
Na promociji se susrećem i sa hercegovačko-splitskim piscem (i stomatologom) Željkom Barišićem, s kojim se znam još sa «Šopovih dana na Plivi» dvije hiljade i neke. Slučajni susret je, naravno, (dobar) povod da se književna večer, tj. priča o književnim temama, nastavi i nakon promocije, iako trogodišnji Leonardo, najmlađi od Barišića, stalno kukumavči. Plašim ga kako će ga mama, ako nastavi plakati, sutra voditi zubaru, što i uspijeva, smo što kratko traje: jedan pogled u tatu i... A da mu kažem kako će, ako nastavi plakati, postati pjesnik?! Pa šta ćeš onda, crni (Barišića) sine?!
Petak, 12.XI.: THE END! Roman je danas završen! Posljednje, 44. poglavlje, gotovo je! Ne znam hoće li se i kada ovaj tekst s laptopa smjestiti među neke korice, ali, i ne znajući to, sretan sam!
Nije baš da mi je teret spao s leđa, naprotiv, lijepo je bilo strepjeti nad sudbinama njegovih junaka, sanjati lude zaplete i zaboravljati ih kad me buđenje vrati u stvarnost, pa onda, već uz jutarnju kavu, pisati, pisati, pisati i na kraju ih... Eh, pa taman posla da sad kažem šta će s njima biti na kraju! To ćete doznati kad pročitate roman!
Sad, kad je to završeno, na neki potpuno drugačiji način lunjam gradom. Moji junaci ne vire iza vitkih mramornih stupova, sa štekata, kroz podrumske prozore Palače, iz banaka, iza rešetaka, s krova, s neba...
Baš je ovaj Split lijep grad!
Subota, 13.XI.: LJETOVANJE U STUDENOM Obećao sam sebi da ću se, čim dovršim roman, «baciti» na neke druge stvari, ali... Ne mogu, naime, odoliti da ga ne počnem sređivati odmah, pa mi dan prolazi u čitanju vlastitog teksta. Ima oko 120 stranica u wordu 14, nije baš ni malo, a usput popravljam slovne greške, kao i poneku od koncepcijskih, one lakše popravljive. One krupnije bilježim, doći će red i na njih.
Kraću šetnju pravim malo nakon podneva, i to to Bačvica. Slika koju zatječem za mene i moj bosanski mentalitet (iako je, čujem, i u Bosni neuobičajeno toplo) sve je, samo ne realna i očekivana: Bačvice vrve od ljudi, desetak, možda i više ekipa igra picigin. Pada mi na um nedavna priča moje splitske prijateljice Sandre kako je jedna skupina Splićana, predvođena Ćićom Senjanovićem, u Beogradu upriličila promociju picigina, a za tu je prigodu, kaže mi Sandra, Ada Ciganlija «privremeno preimenovana» u - Adu Piciganliju! Fino, samo će sezona u Beogradu sigurno trajati prilično kraće, a i «teren» nije baš najpogodniji, s obzirom na prilično strme obale na Adi.
Vraćam se s Bačvica i jedva čekam hladovinu apartmana, kao da je lipanj ili srpanj, a ne sredina mjeseca koji se zove studeni. Eh, baš svašta, što bi (davno nekad) rekao Ivan Hetrich!
Iako je vani prekrasno vrijeme, najveći dio dana opet provodim u apartmanu, sređujući rukopis romana. S obzirom na to da, uređujući tuđe knjige, ispravljam druge, sebe i svoj tekst moram još više i strožije.
Tek oko 16 izlazim na Rivu, koja vrvi od šetača. Pravim nekoliko fotografija, pa produžujem do Pazara, po jabuke i mandarine, kojih ima i danas, iako je nedjelja. S Pazara ću skroz okolo, iznad palače, kroz Đardin, gdje sjedam zapaliti. Dječaci snowboardima pokušavaju skočiti na klupe, dvije mlade mame s dječjim kolicima raspravljaju o gripu i splitskim pedijatrima.
- Tribate li nešto? – prilazi mi postarija plavuša, loše obučena i prilično namrgođena. Usne su joj barem milimetar-dva podebljane najjarkijim crvenim ružom koji postoji na svijetu. Usput, ono «Tribate li...» nije mi rečeno baš najsplitskijim splitskim naglaskom.
- Hmmm... A što to? – pravim se nevješt.
- Pa... pušenje ili... – odmjera me, pokušavajući, kao i onaj u «Buži», prepoznati u meni potencijalnog pandura.
- Paaaa...ne znam, koliko plaćate? – gledam je upitno. – Mislim, znate, ja sam prilično skup!
- Molim... šta... je 'l vi to mene zekite? – čudi se, dok joj se lice razvlači u osmijeh. Ja je i dalje gledam upitno. – Ma... Oćete ili nećete, može i...
- A Grgur? – opominjem je. – Vidiš da gleda baš na nas, a on je biskup. Oboje bismo završili u paklu.
- Tribate li, gospodine, ili... ma mene ste našli... – dok odlazi na suprotni kraj parka, i to korakom po kome bi se moglo zaključiti da joj se žuri, i dalje priča, što se vidi kad se okrene, a čini to nekoliko puta. Razmišljam ima li smisla fotografirati je i odlučujem kako ipak neću. Posao je posao. Ako drugome ne možeš pomoći, nemoj mu ni odmagati.
Ne znam je li isto to na umu i postarijem gospodinu s kojim plavuša koju minutu kasnije nestaje u pravcu Pazara, ali, računam: valjda će ga Grgur preporučiti za raj, ipak je danas nekome osigurao ručak.
Edi se vratio sa sajma knjiga u Tirani i odmah zove da oko 18 odemo«na po jednu», što, u načelu, ne odbijam, a s njim pogotovo. Zlatko (Lukić) za par dana ide u Bruxelles, njegov uradak uvršten je u knjigu priča bh književnika iz dijaspore koju je štampao briselski "Gratiartis", a to je prilika koja se ne propušta. I Zlatko bi oko 18.
Lijepo, eto nas trojica, a kako se njih dvojica već dobro znaju... Opet smo u caffeu «Teak», koji mi je toliko blizu da bih mogao i u papučama, da sam ih kojim slučajem ponio. Milijun tema, književnih, ali i srodnih, konstruktivnih ideja, čuda, takoreći, sitnica (i krupnica) za koje je nevjerojatno što su sve dosad čekale da dođu u glavu, pa u šali kažem Ediju i Zlatku kako bih dnevničke bilješke za čitav mjesec mogla popuniti samo naša priča od večeras.
Onima koji vjeruju u čuda, ona se i dešavaju. Mala ili malo veća. Upravo dok se razilazimo, ispostavlja se kako se ja ipak neću «razići». U «Teak», naime, istodobno dolazi moja rođaka Snježana i njen Duško. Nisam im se javljao, planirao sam to za sutra, ali je neki izvršni direktor – koordinator za suradnju mene i Boga, greškom kliknuo jedan enter viška i – eto nas, ne sutra, nego večeras! Svega na dunjaluku, rekli bi u Bosni. A bogme i u Hercegovini, makar ponekad i ponegdje.
Utorak, 16.XI.: KONCERT ZA JAPANCE I BUŠILICUI da se bavim kakvim ozbiljnim i osjetljivijim poslom (možda čak i «poslom»), zastao bih kad čujem klapu kako negdje blizu pjeva. Naravno, opet je Vestibul dobitna kombinacija, no, ovaj put sam nazočan klapskom pjevanju za Japance i bušilicu.
Prednji dio Vestibula, onaj koji gleda na Peristil, u skelama je i radnici vrijedno rade, a nešto što ja zovem bušilicom (mada može biti bilo koji od sličnih alata) neprestano zuji. Japanci su, valjda, navikli na zujanje strojeva, radni je to narod, pa im ne smeta što su posoljeni zrak i razlivena tinta izbušeni kao rešeto. A ja se pitam: hoće li nekad neko izmisliti bešumnu bušilicu? Ako to već postoji, a s obzirom da obnova Vestibula traje dugo i da će, dok se sve sredi, potrajati još godinama, jednu hitno treba doturiti na Vestibul...
Srijeda, 17.XI.: U „BUŽI“ U 45. Dan je pun k'o šipak!
Najprije kod Julije ostavljam svoje knjige za Mladena Vukovića; danas je na portal radiopostaje Split postavio i snimak razgovora koji smo vodili prije nekog vremena, a potom me zove Edi: stigao je novi stipendist, pa da se upoznamo i popijemo kavu.
Miodrag Kojadinović, novi stipendist, zoran je primjer čovjeka koji se ne štedi u sakupljanju znanja i radu koji ne podrazumijeva sigurnost. Kanađanin srpskog podrijetla, pjesnik koji piše i prevodi sa/na četiri jezika (govori ih petnaestak!), objavljuje po cijelom svijetu, a predavao je na raznim univerzitetima, među ostalim, četiri godine, i na Guangxi sveučilištu u Kini.
Osim svega, Miodrag je i ugodan sugovornik, čovjek koji zna i slušati, a ne samo pričati. U Splitu je posljednji put bio prije 25 godina, pa sam mu ja neka vrsta vodiča, nakon što Edi mora za svojim poslovima. Pravimo krug oko Palače i preko Pazara, a što duže pričam s njim, djeluje mi kako bih mogao satima i danima. Ako sa mnom i jesu, s takvim čovjekom «kursovci“ sigurno nisu promašili!
Uvečer se okupljamo ispred «Centrala», a malo nakon 20 počinje tribina. Nebojšu Lujanovića, splitskog pisca podrijetlom iz Bučića kod Novog Travnika upoznao sam prije desetak dana, a s Elvisom Bošnjakom večeras se susrećem prvi put. U publici ima pisaca, glumaca, novinara «i slične bagre», kako često kažem kad se takvi, a to se često desi, okupe kod mene, u kući Jukića u Kreševu. Ne znam koliko smo dugo pričali, ali znam da niko nije napustio kavanu. Da li smo bili zanimljivi ili je to ovdje pitanje pristojnosti, saznat ću. No, Jasen Boko, večerašnji moderator, spretno nas vodi kroz teme koje smo «usuglasili» na kavi prije tribine, tako da mislim da ipak nikome od nazočnih nismo bili dosadni. Pročitao sam i nekoliko pjesama, Nebojša ulomak iz knjige, a Elvis je odglumio jednu od scena iz neke svoje drame Oko tema smo se tu i tamo i «posvađali», što je sigurno pozitivno djelovalo, jer ni publika baš ne voli kad za stolom sjedi nekoliko «pričalica» koji o svemu misle isto.
Tribinu nastavljamo u «Buži», u nešto proširenom sastavu novinara i pisaca (tu su još Siniša Kekez i Tanja Mravak), na crnom češkom pivu i dimeći (jer se tamo može pušiti i unutar kavane), sve dok nam nije nestalo i «Samsona» i cigaret-papirića.
I da: sretan mi rođendan! Uđoh! u 45.! U «Buži»! Znakovito?
Četvrtak, 18.XI.: SAM Osim što sam trknuo po kruh, te do Pazara, kupiti cigarete kod švercera, dan provodim u apartmanu, u pidžami. Malo pišem, malo čitam, dobio sam nekih knjiga s raznih strana, a neke i kupio. Fini su dani kad mobitel ne zvoni, ne volim taj cilik koji me podsjeća da ipak ne mogu sam, da postoji još ljudi na ovom svijetu i da me mogu naći kad god im se prohtije, bio ja veseo ili upravo potonuo.
Danas mi nema čak ni goluba na prozor, bit će da je pronašao nekog razgovorljivijeg, ko ga razumije bolje nego ja. A na kraju krajeva, svaki se čovjek rodi sam, živi sam i umre sam. Tako ću i ja danas živjeti sam. I baš mi nešto fino...
Sve je u znaku predstavljanja triju mladih slovenskih pjesnikinja, Barbare Pogačnik, Stanke Hrastelj i Slavice Šavli u Književnom krugu Split. Opet je moderator Jasen Boko, stihove čita Bruna Bebić, a sa pjesnikinjama su i urednik u Izdavačkoj kući „Goga“, Damijan Šinigoj, te njen direktor Mitja Ličen.
Osim pjesama, tu je i zanimljiva rasprava o stanju izdavaštva i potpori države književnicima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Pomalo me razočarava podatak da se pjesničke zbirke u Sloveniji uglavnom tiskaju u 300 komada, od čega se u prosjeku proda svega 60 komada, ali, šta ćemo: malo tržište - male naklade! Zanimljivim mi se, međutim, čini sustav bodovanja koji se određuje prema čitanosti pojedinih knjiga i njihovog pozajmljivanja iz knjižnica; to onda izravno utječe na visinu državne potpore. Kod mene, u BiH, svi pišu, ali, ponekad mi se barem čini tako, slabo iko išta čita, pa je sustav teško primjenjiv.
Nakon promocije sjedimo u caffeu ispod prostorija Književnog kruga. Miodrag priča s nekom Kineskinjom koja je, izgleda mi, oduševljena činjenicom da je u Splitu naišla na nekoga ko zna njen materinski jezik, Edi, vidim, šarmira Barbaru, a ja bistrim politiku sa Željkom Barišićem i pjesnikom iz Omiša kojemu, eto, ne zaboravih stavove (jer mi se dopadaju), a zaboravih ime. Znam da me izgledom i pričom podsjeća na Marijana Bana, a nije Marijan Ban.
Zanimljivo, nedavno je u istom broju banjalučkog časopisa „Književnik“ jedna do druge objavljena moja i poezija Barbare Pogačnik, a ovih dana u podgoričkom časopisu „Ars“ moja i poezija Stanke Hrastelj. Pjesnikinjama sam uručio po jednu svoju knjigu i Godišnjak Zaklade, a Šinigoju komplet naših nagrađenih knjiga. Fotkanje za uspomenu i dugo sjećanje, mada, nikad se ne zna – možda se u nekom drugom splitu opet sretnemo!
Subota, 20.XI.: DETALJI, DETALJI Detalji, bezbroj detalja. Ose koje su svoju kuću napravile u udubini antičkog zida, dječak koji pada s romobila nasred Rive i onda gleda okolo kako će ljudi reagirati (a ne reagira niko), rodna kuća Marka Marulića (koja se ne nalazi u Ulici Marka Marulića!), javna česma blizu mog apartmana koja nekad teče jednoličnim curkom, a nekad rasipa na sve strane, molitveno mjesto muslimana u sjemeništu nadbiskupa Cosmija iz 1700., kasnije sjedištu prve splitske gimnazije (u BiH zbog takvih stvari izbijaju mali ratovi!), djeca koja igraju nogomet na Peristilu, a drugi dan ih vidim i na Prokurativama, turistica koja se isprsila dok je dečko fotka ispod ure na Pjaci (a nije joj problem: ima se – može se!), boca vina (neotvorena!) u nosiljki za bebe ostavljenoj pored ceste, sveprisutni grafit „Živio Isus“, baš tako, bez uskličnika, što mi posebno smeta, knjige razbacane na napuštenom „štandu“ na pazaru, među njima i Andrićeva Prokleta avlija, koju bih rado kupio, ali od koga, kad nikog nema, mala prosjakinja kod Zlatnih vrata koja ima radno vrijeme i po koju na obližnji parking dolazi auto deset puta bolje od mog...
Nedjelja, 21.XI.: DVA SATA U OZNINOM ZATVORUPuše bura. Pa šta? Ako je bura, nije lav, rekao bi čika Jova. Sandra, jedna krasna osoba i žena, ne zato što mi je u nekim poslovima nadređena (Splićanka, šefica marketinškog odjela „Stanić grupe“), nego što jest ovo što rekoh o njoj, pozvala me na kavu u „Teak“, a uskoro nam se pridružila i njena prijateljica Jagoda, jedno također prijatno žensko stvorenje.
Nakon kave, te šetnje Rivom, nastavljamo ka Bačvicama. Sandra u pijesku piše poruku Žaki, svojoj beogradskoj prijateljici s kojom nekoliko godina poslovno surađuje, a onda idemo do nedavno otvorenog restorana „Antika“. Dok ručamo, doznajem kako se iznad nas nekada nalazilo sjedište splitske OZNA-e. Sadašnji restoran je, prema tome, a i sudeći arhitektonskim rješenjima, morao biti zatvor. Ne primijeti se to ni po čemu osim po zidovima i rešetkama, atmosfera doista ugodna, hobotnica u gulašu vrlo ukusna, no, nešto mislim kako bi marketinški bilo kudikamo moćnije (i predlažem konobaru) kad bi restoran promijenio ime u „OZNA“ ili „U OZNI“, budući da arhitektura ionako nije antička. Konobar, mlad dečko, ne zna ni što bi to trebala biti OZNA, pa od prijedloga nema ništa.
Sreća njegova. I ja bih volio da ne znam.
Ponedjeljak, 22.XI.: ... A ZNAKA NEMA...ČEKAM ZNAK
U liniju moga čela brižno, nesebično,
svakodnevno graviram sve moje i
strahove čitavog svijeta
Obilno rodili ove su godine. Bez kemije.
Za svaki slučaj, ipak, počesto zaronim glavom u đubre
i meditiram. Ništa ne treba prepustiti
jebenom slučaju i sudbini.
Linije šire se, rastu, množe. U duborezu
utapaju se i djela i riječi, moja i tuđa.
Visoko čelo imam. Davljenici se za vlasi moje
hvataju redom, ponekad i napreskok.
Jauci njini ječe, jeka muziku stvara, note se,
ne pitajući me za dozvolu, same kače za linije.
Moje čelo je kajdanka jada, u bezdan bačena igra.
Ritardando. Largo. Kraj.
Ja čekam...
Utorak, 23.XI.: RAČUN SVODEĆI Uvečer sam opet u „Bookvici“. Drugi put, moglo bi se već reći – tradicionalno! Gošća je Anja Šovagović-Despot. Srednje zanimljiva priča. Više mi godi Edijevo i Miodragovo društvo. U kutu Kluba, a i u hodniku, gdje Edi i ja, motajući cigarete, provodimo dobar dio vremena.
Nakon predstavljanja, popit ćemo „još po jednu“, a društvo, u kojem su i Anja, Bruna Bebić, njihova kolegica Maja, koju večeras upoznajem, te Miodrag, Edi i Jasen, „bistri“ kazališnu politiku u Hrvatskoj. Razilazimo se po najvećem pljusku, a Bruni obećavam da će jedna moja pjesma biti posvećena njoj. I hoće, naravno.
Dio dana prije „Bookvice“ provodim u laganom pakiranju stvari. Nosim ih do auta, kako sljedećeg jutra ne bih morao glumiti profesionalnog nosača. Usput se opraštam od Splita, praveći u glavi inventuru proteklih mjesec dana. A bilans je sljedeći:
Bilans (ne)uspjeha
Pisanje
- roman 1
- dnevnički zapisi 1
- pjesme 1
Posjeti muzejima i galerijama, crkvama 7
Izleti izvan Splita 3
Fotografiranje cca 2000 komada
Paljenje TV-a 0 puta
Javni nastupi
- književnost 2
- mediji 2 + internet multiplikacije
Zanimljivi ljudi
- upoznavanje cca 15
- druženje (sa i bez opijanja) cca 30
Cash flow – baš me briga!
Emotional flow – nemjerljiv!
Emotional flow – nemjerljiv!
Kiša. Zahladnilo. Al' baš me briga za to, nije to problem! Nije problem ni što odlazim, nego što je pitanje hoću li se opet nekad družiti s ovako zanimljivim ljudima s kakvim sam se susretao u proteklih mjesec dana.
Edi, Maja, Miodrag i ja u „Centralu“ pijemo vjerojatno posljednju zajedničku kavu. Sad bih ja na kavu najradije zvao i Jasena, Brunu, Zlatka, Željka, Elvisa, Nebojšu, Juliju, Barbaru, Stanku, Slavicu...
Već mjesecima mi je u glavi, ko zna zašto, pjesma Da te mogu pismom zvati: nema dana da je ne poslušam, a klape volim oduvijek, sada, nakon mjesec dana u Splitu, još više. E, pa, upravo dok se rastajem s Majom i Edijem, u podhodniku kod Kazališta dvojica pjevaju baš tu pjesmu. Pa stvarno... Nije im fer! A sat vremena prije ubacio sam pet kuna u kufer otvoren pred njima jer sam čuo neku od pjesama koju volim 'nako. Izgleda da je bilo malo! Pročitali su me i odlučili osvetiti se!
I dok ih slušam, mašući Ediju i Maji, krivo mi je što nisam pizda, barem mala, mada bih volio da sam sad veeeelika pizda, pizdun! Pa da se rasplačem k'o pravi čovjek!
