Edi MatićListopad 2010. proveo sam u Grazu kao stipendist rezidencijalnog programa.
| Kulturvermittlung Steiermark - Graz (http://www.kulturvermittlung.org) |  | |
Očaravajući smještaj u kućici na vrhu dvorca Schlossberg omogućio mi je da dopišem skoro polovicu (nezavršenog) romana Grimalda.
Hvala im na tome.
22. 10. 2010.
Mura (Chat)
Razgovor koji teče
Flüssigen Gespräch
Svakog jutra šetam uz Muru. Ne zbog šetnje, već zbog Mure. Izazvala me već u prvom susretu. Svojim tokom pored Lendkai ulice. Zurim u nju, a ona kao široka magnetofonska vrpca, promiče pod statičnom slikom padine na suprotnoj strani. Znate kako prolazi magnetofonska vrpca ispred očiju, preko onih kolutića, pokraj magneta? Ne znate? Nema veze, ionako je vrpca smeđe boje a Mura sivozelene. Od tog našeg prvog susreta, svakog je jutra koracima pratim uzvodno prema sjeveru i nizvodno prema jugu. One prve kapljice iz izvora, samo do Graza su već preplivale dvjestotinjak kilometara i spustile se za barem kilometar i po. Dalje je lakše. Do mora im valja prijeći još tisuću i po, ali će se zato spuštati blago – niti pola kilometra. Kad bolje razmislim, uopće im ne zavidim po ovakvoj hladnoći.
Od mosta Kalvarienbrücke, Mura se mračna i hladna spušta prema centru. Jednolično gura tisuće tona vode ispred sebe, bez previše buke. Tek pokoji nestašni vrtlog napravi šum za kojim se okreneš, kao za mangupom koji u dućanu trpa lizalicu u džep. Dolje ispod željeznog otoka, što ga je neki urbanistički vizionar uglavio među obale, uz buku se razigra. Kao da je znala da će tu jednom biti grad. Pa da ljudima ne bude dosadno.
Veliki kameni blokovi poslagani s obje strane rijeke. Puno prije ovih Gračana koje ja poznajem, neki bivši neimari su ih postavili da bi Mura znala gdje joj je mjesto. Ili možda da bi ljudi znali gdje im je mjesto.
Jutro odabirem, jer Lendkai ulicom tada još ne huče nervozni automobili i vrijedni kamioni. Tek pokoji jogger sa psom ili bez njega. A oni ne rade buku. Uglavnom. Uz njih se može osluškivati rijeka. Odmah uz most kojeg prekoračim po izlasku, Mura glasno stenje dok se upinje preko podvodnih brežuljaka. Isto tako zvuče valovi mog mora. Baš tim zvukom, valovima dolazi uz fade in i fade out, dok je njezin konstantan i za divno čudo ne prelazi u monotoniju. Rijeka se smiruje, pa i ja smirujem ritam koraka, da ne probudim njenu površinu iz plutajućeg drijemeža.
Stabla i grmlje natiskuju se između vode i šetnice. Kad bih barem jednoj od tih biljaka znao ime, smatrao bih se prirodoslovcem. Ne, ne znam im nazive, ali znam brojati nijanse boja. Žuta je metastazirala u tridesetsedam nijansi, zelena u osamnaest a crvena u tri, pa uz sivo kamenje pokrivaju cijeli spektar. S izuzetkom plave. Domišljati kreator ovih boja je sigurno razmišljao o ravnoteži oko nas, kada je nasuprot plavom nebu stavio sve druge boje. Hvala mu za to.
Lišće je ovih dana upriličilo spektakularno opadanje. Naslonjen na drvenu ogradu promatram ga u nestrpljivim parabolama prema vodi. Bez reda, kao da uskaču u izbjeglički vlak što se ne zaustavlja i nije ih briga kuda će ih voda nositi sve dok ne istrunu. Staloženiji među njima kojima se nigdje ne žuri, slažu se po tlu kao u Tetrisu. Po bojama, obliku i položaju. U mekani tepih po kojem ćemo gaziti narednih tjedana. Do slijedećeg nivoa igre.
Stabla nepoznatih imena spuštaju svoje grane radoznalo prema vodi. Grube i snažne kao očeve ruke ili tanke i gipke poput majčinih. Naginju se nad rijekom da čuju njezin glas. Ili pak oni njoj šapuću gradske spletke i skandale? Na nerazumljivom jeziku razmjenjuju svoje tajne, smijuljeći se zlobno našoj neupućenosti. Što se to zanimljivo događa uzvodno u Gratkomu, Übelbachu ili Zeltwegu, da im to mora došapnuti, dok istovremeno sluša nove tračeve iz Graza koje će prepričati onima dole u Bistrici ili Ferketincu.
Kažu da si povezan s cijelim svijetom ako staviš prst u more. Istom logikom bi me s cijelim svijetom povezao i prst stavljen u zrak. Ali ja svoje prste više ne stavljam nigdje. Ne, ne. Osim toga, mogu biti malo skromniji pa umjesto cijelog svijeta, pozdraviti par osoba nizvodno ili eventualno nekog tamo na dalekoj obali Crnog mora. Idealno bi bilo, na primjer, da se javim nekakvom lučkom radniku u Sulini. To vam je u Rumunjskoj. Nisam nikada bio u Sulini i ne vjerujem da je itko od vas i bio, ali ako na karti pratite prstom plavu crtu Dunava, dovest će vas na kraju do tog mjesta.
Trgam list iz Moleskina i pišem. Odmah na vrhu lista jednu molbu: „Molim štuke, somove, grgeče i ostale da ne pojedu ovaj list (navodim i naglašavam nehranjive sastojke); zatim molim sve virove i brzace da ga ne progutaju u svoje tamne dubine; na kraju molim drveće, šiljate stijene, nasipe i ostale prepreke da ga u miru propuste (jer što da ga zaustavljaju u planiranoj migraciji, kad će ovaj papir prelaziti i preko strogih državnih granica).“ Što je sve dalje pisalo, ovdje vam neću reći.
E sad... zamišljam svoj papirić kako kreće nestrpljivom rijekom prema jugu.
Bori se skupa s njom kroz vrleti i jedva se snalazi dole pored Spielfelda, gdje se Mura koleba da li da skrene preko Šentilja ka Mariboru, ili da se još malo vucara po granici. Za ulazak u Sloveniju odabire najbolje mjesto, pored rodne kuće Radenske vode. Nije mi žao što je moj papirić tuda prošao. Zbog ona čuvena tri srca na logotipu. Po ulasku u Hrvatsku već nešto ne štima. Mura bezglavo krivuda gore-dole, kao da bi htjela do Mađarske al' opet i ne bi. Papirić poskakuje dok ga golicaju brkovi uspavanog soma i gleda kako se s desne strane nijemo šulja široka Drava. Odjednom se sretnu i spoje na golemom raskrižju, što sliči Amazoni. E, tu mi je već žao. Žao mi je što se Mura odjednom zove Drava. Pa što da je ova bila malo veća i šira? I moja žena je bila šira od mene, pa se ja nisam zvao kao ona. Kad smo se spajali.
Bori se skupa s njom kroz vrleti i jedva se snalazi dole pored Spielfelda, gdje se Mura koleba da li da skrene preko Šentilja ka Mariboru, ili da se još malo vucara po granici. Za ulazak u Sloveniju odabire najbolje mjesto, pored rodne kuće Radenske vode. Nije mi žao što je moj papirić tuda prošao. Zbog ona čuvena tri srca na logotipu. Po ulasku u Hrvatsku već nešto ne štima. Mura bezglavo krivuda gore-dole, kao da bi htjela do Mađarske al' opet i ne bi. Papirić poskakuje dok ga golicaju brkovi uspavanog soma i gleda kako se s desne strane nijemo šulja široka Drava. Odjednom se sretnu i spoje na golemom raskrižju, što sliči Amazoni. E, tu mi je već žao. Žao mi je što se Mura odjednom zove Drava. Pa što da je ova bila malo veća i šira? I moja žena je bila šira od mene, pa se ja nisam zvao kao ona. Kad smo se spajali.
Dravom papirić na kratko odmori i odahne, pa se još slatko i nasmije ugledavši selo s imenom Čingi Lingi. To samo u Hrvatskoj može vidjeti. Ili u Kini, al ona nije na ovom putu. Dalje prema Pitomači hvata ga muka pri novom prevrtanju u traženju puta. Sad opet Drava ne zna kud bi od Mađarske do Hrvatske. Taman nauči par mađarskih riječi, kad odjednom skreće prema Osijeku gdje već iz daleka može gledati kako Dunav pije Dravu, kao kapljicu s vrha slamke, tamo kod Aljmaša.
U Dunav ulazi oprezno. Pogled lijevo, pogled desno, na one pretovarene željezne šlepove s opasnim propelerima (na papiriću ne piše ništa kao molba propelerima, jebi ga, zaboravio sam). Brzo se ohrabri i šeretski ispruži na leđa, čekajući da ga moćna voda spusti prema jugu, da lizne Vuku i namigne usput kojoj lijepoj djevojci. Dunavom do Crnog mora, sve je dalje prosta stvar… kaže jedna pjesma, pa tako moj papirić veselo odmahuje Novosađankama, Beograđankama, pa zatim i onima u Smederevu i Palanci.
Sve dok mu knedla ne zapne u grlu ugledavši Đerdap. O, Bože! Ako se odavde izvuče, može i do Marsa. Kako li se zove svetac, zaštitnik papirića s porukama? Nitko ne zna? Najeb'o je! A možda i nije. Odavde iz Graza, dok ga mislima pratim na dvotjednom putovanju, sve izgleda moguće, pa tako možda prođe i pored ovih opasnim ustava i brana, provuče se između visokih klisura i prebjegne u Rumunjsku dok nitko ne gleda.
U Rumunjskoj se ne snalazi najbolje. Em što je sve ispisano na čudnom jeziku, em što je onaj ludi Ceauşescu dao izgraditi milijun malih cestica, koje povezuju milion malih sela i križaju se na milion malih mjesta, pa to zbunjuje. Zato moj papirić nezainteresirano tone u san, potpuno odahnuvši tek kad je od jednog seljaka čuo da Dunav uopće ne prolazi kroz Transilvaniju (jer 'ko bi još preživio strahove od vampira i transilvanijskih čudovišta) i pušta da ga delta Dunava polako vuče prema sebi.
Na dnu otkinutog lista iz malog crnog Moleskina piše: „Dragi prijatelju u Sulini, moje ime je Edi. Inače sam iz Splita, ali sada sam kao gost Kulturvermittlung Steiermark u Grazu. Ovdje pada kiša. Kako je kod tebe?“
S pravom ste pomislili kako sam na ovoliki put poslao papirić s vrlo glupim pitanjem. Pa tko bi se mogao nadati da će stići do dalekog Crnog mora, a pogotovo da bi odgovor ikada mogao stići natrag uzvodno Dunavom, Dravom, pa Murom do Graza?
Emil Băsescu dugo je gledao u papir pod lučkim dokom br. 2. Zavrnutih nogavica na kombinezonu i duboko nabijenom kapom na čelu, od jutros drži udicu u mulju pred skladištem i ništa nije ulovio, a sada je pred njim zastao jedan običan papir. Kao da je sve razumio, dohvatio je kratku, masnu olovku okačenu za uho i nezgrapnim rukopisom na poleđini napisao: „Aici e însorit“. Valjda mu to znači da je tamo sunčano. Ili kišovito, ili vjetrovito, dosadno, ludo, sumorno, gladno, otkačeno… ne razumijem ni riječ rumunjskog.
Spušta ga nježno s druge strane doka, tamo gdje počinje Crno more.
A ja? Ja znam da ću u Splitu pogledavati valove pred lukom i čekati odgovor. Da saznam pada li kiša u Sulini, kolike su ribe u delti Dunava, od kud pušu vjetrovi, pa da nastavim s dopisivanjem. A vi? Ma, možete se slobodno i vi uključiti. Chat je otvoren za sve.
Das Internationale Haus der Autoren Graz - (http://www.ihag.org)
