JASNA SAMIC
DNEVNIK
Split, 23. august 2011
Nakon više sati putovanja na 40°C, po nepoznatim predjelima zemlje u kojoj sam se rodila, što je tada bila dio one mnogo veće - koja i nije bila tako loša kako smo tada vjerovali, – konačno sam stigla u Split. Grad u koji sam više puta u toku ovog života (što mi “pobježe kao zec u šumu”, kako kažu Francuzi) svraćala često da prošetam.
Ništa više tu ne prepoznajem. Ipak ne bih rekla da se grad peviše promijenio, iako je uljepšan, došle su do izražaja njegove starine koje više ne djeluju sablasno kao u doba komunizma; sad žive skupa sa stanovnicima, a još više sa turistima kojima kao da nema kraja, koji me bacaju u očaj. Možda se prije promijenila moja vizija grada, moj pogled na njega, moj način gledanja ? Istovremeno, nikad nisam vjerovala da se išta mijenja u čovjeku, samo se sve njegove osobine, pa i način gledanja na stvari, izoštravaju.
No, bolje da ostavim filozofiju na stranu.
Što se patriotizma tiče, oduvijek sam se držala one Rimbaudove da je patriotizam podvala. Druge misli, druge želje zaokupljale su me i zaokupljaju me i danas. Ali nostalgija za bivšim već počinje da se pomalja iza zidina, iz mora ...
U Split sam ušla poslije podne (stigla bih ranije da se nisam bila izgubila na cesti, jer nisam skrenula na vrijeme). Zaustavila sam se kraj jednog bara, ispred kog sam mogla parkirati auto. Sjela za sto, naručila hladnu mineralnu. Pokraj mene, s desne strane, invalid u kolicima, izobličenih crta lica, duge kovrdžave i bogzna od kada neoprane kose, ogromnog otromboljenog tijela, vjerovatno neupotrbljivih udova, i mirisa kakav imaju svi pariški klošari. Za razliku od ovih posljednjih, koji se ne razdvajaju od flaše crnog vina, splitski “klošar” je pijuckao coca-colu. Njegov miris me je vratio u nešto poznato i prepoznatljivo koje je, unatoč zapahu, blisko i drago, i obećava sigurnost koja je u stvari najčešče virtuelna, psihološka podrška…
A kako se zapravo zove to što nam pružaju voljeni gradovi i bića? Moja Proustova madeleine je smrdljiva, iz nje se puše uspomene, davni događaji, izgovorene riječi… Od ovog časa više nisam dépaysé.
Sjedim i prebirem sjećanja. Prvo sjećanje koje iskrsava u hladu ove splitske ulice je teta-Anka, udata za tatinog rođaka kog smo zvali barba-Huso. Na mom domalom prstu i dalje često zablješti strarinski, skupocjeni “čun” sa rubinom i brojnim dijamantima koji su mi poklonili, jer nisu imali djece. Posljednji put sam vidjela tetu Anku malo prije nego što je umrla tatina starija sestra, koja je bila učiteljica i dirigent hora u mojoj osnovnoj školi. Svirala je vrlo lijepo violinu, i djeca su je sa divljenjem slušala; bila je bliska prijateljica teta-Anke.
Nakon smrti barba-Huse, teta-Anka je preselila “kod svojih” u Split, odakle je bila i rodom. Nje sam se sjetila i u romanu Carstvo sjenki, sjetila sam se da se kod nje u Sarajevu nikad nije « ložilo » ni usred zime, navikla je tako bila u Splitu, i da je za pitu koristila pola jajeta, bojeći se da barba-Huso ne dobije holesterol … Nemam pojma u kojem kraju grada je stanovala, ne znam koga je nazivala “svojima“. Ali, evo, odjednom je opet živa, vrlo prisutna u mom životu i u ovom, meni stranom gradu, koji je oduvijek bio prelijep i koji sam smatrala za malu Veneciju, gdje je čak, sigurna sam, prijatnije živjeti nego u Veneciji, jer Split nije samo grad-muzej. Ipak, Venecija je odavno jedan od mojih « rodnih » gradova, onih za koje me vežu uspomene na nebrojene doživljaje i događaje, na ljude, rodbinu, prijatelje, ljubavi i ljubavnike, na djetinjstvo, mladost i “zrelo” doba, pa i za brojne knjige. U Splitu nemam ni prijatelja ni poznanika, osim neka nejasna sjećanja na moj boravak ovdje, uz uspomenu koja se budi na teta-Anku i barba-Husu.
Tu sam i s tetkom B. i tétkom J. boravila kao gimnazijalka za vrijeme zimskog ferija, u nekom šik-hotelu, na Marjanu. Tetka i tetak su bili za mene moji drugi roditelji, možda i bliži od pravih roditelja, jer su me više razumjeli, mislila sam. Oni su inače nekoliko zimskih mjeseci provodili svake godine na moru. Za vrijeme tog boravka s njima, sjećam se - iako bih sigurno to radije zaboravila -, vodili su me i kod psihijatra, jer sam na balkonu svoje sobe osjećala nenormalne senzacije, vidjela stvari koje obično oko ne vidi, i čula glasove koje obično čulo sluha ne čuje. Sve to sam vidjela u čula zureći u pučinu sa balkona moje hotelske sobe. Znam i zašto je tako bilo. A evo zašto:
Od trećeg razreda gimnazije, počela sam da se družim, tačnije, počela je sa mnom da se druži, izrazivši za tim želju, jedna izuzetno lijepa djevojka iz razreda, koja je bila i intelignenta, iako nije bila briljantan đak. Njena ljepota je dolazila iz pravilnih crta njenog lica, blijedih kao mlijeko obraza, koji su izgledali još bjelji zbog jako tamne i guste crne kose koja joj je padala na lice, i iza koje se u stvari sakrivala. Ta ljepota je isplivavala i iz vrlo crveno iscratnih usana, koje nisu bile našminkane, vrlo tamnih očiju, i dubokog pogleda koji kao da se samo povremeno dizao iz velikih dubina, kao i iz tajne koju je nosila, koja je iz nje izbijala u vidu vodoskoka svjetlosti i mraka. Da, moglo bi se reći da je ta djevojka bila čudan spoj mraka i svjetlosti. Sjedjela je u drugoj klupi, ja uvijek u posljednjoj, jer sam tako mogla čitati knjige na dosadnim časovima (a skoro svi su za mene bili dosadni osim časova matematike, fizike i latinskog, a kasnje filozofije i logike, i jezikâ). Pogled joj je bio uvijek zakovan za klupu ispred nje. Nije se ni s kim družila, nije imala momka, pa sam se takorekuć osjećala počaščenom što je mene izabrala za prijatelja i sagovornika, i što mi je to tako otvoreno saopštila. Pošto sam se divila njenoj ljepoti - iako ne mogu reći da i moj izgled, pa i pamet dječaci nisu obasipali komplimentima - imala sam dojam, a više nego dojam želju da dio njene misteriozne ljepote pređe i na mene, da se to desi kao neka zarazna bolest, kao vrsta ospica koje će mi prenijeti, ali ne uvidu ružnih prišteva na licu i tijelu, nego mi podariti glatku kožu, rumene usne, duboki pogled, bujnu tešku kosu … Predložila je da dođe kod mene, čula je od nekoga da imam sobicu punu kniiga. Ta je sobica, istina, bila moje carstvo, tu sam voljela crtati i pisati (mladalačke) pjesme. Ja sam njen prijedlog prihvatila s radošću, ne upitavši se nikad s kim ona živi, gdje živi, zašto me nikad nije pozvala kod sebe.
Bila sam bez sumnje jedina kojoj se donekle povjerila. Pričali smo u stvari o našim utiscima o mladićima i djevojkama iz škole i sa korza, s kojimo smo na neki način dijelili sudbinu, govorili o knjigama koje smo čitale, tražila je od mene da joj savjetujem koju da uzme za lektiru, rekla je da voli moje školske sastave, zapitkivala me za moje « studije » klavira u Srednjoj muzičkoj, koji sam svakodnevno vježbala, jednom je došla i na moj koncert koji sam davala s drugim đacima u koncertnoj Sali Muzičke, na kraju godine. Govorila je o svojoj neostvarenoj želji da postane pijanist. Dijelili smo sličan ukus o stvarima i ljudima, imali slične utiske o slikarstvu i književnosti, pogotovo o poeziji. Ja sam napamet znala mnogo pjesama na našem i na francuskom pa sam joj ih recitovala.
Naše prijateljstvo, međutim, nije dugo trajalo. Sjećam se i danas tog perioda provedenog najčešće u toj mojoj sobici koja je gledala na pješačku zonu u centru grada, u njoj je tada još uvijek bio i moj krevet, iako sam odavno bila preselila u veliku sobu pored nje, nakon smrti tatine majke, i u kojoj je bio i glasovir. U sobici je bila sva moja biblioteka, knjige koje sam sama kupovala ili koje su mi drugi poklanjali, a našla bi se i poneka koju sam znala ukrasti iz tatine velike biblioteke, jer mi on nikad nije htio posuditi svoje knjige, one su za njega bile - kao i za mene što su danas - vrsta dnevnika gdje je sitnim rukopisom i vrlo zašiljenom olovkom na marginama bilježio svoje utiske, upisivao neke, za druge neodgonetljive znakove. U tu sobicu, u posebne pretince, skrivala sam svoje dnevnike, koje sam vodila od prvog osnovne, i druge « tajne sveske », kao na primjer spomenar gdje su se upisivali moji drugovi iz razreda i djeca iz naše zgrade. Tu su i moji «obožavaoci« upisivali svoje « ljubavne » želje, svoje «misli«, uz koje bi dodali i po koji crtež … Tu je bila i još jedna sveska kojoj više ne znam ime, a u koju su mi djeca odgovarala na pitanja - vrsta ispovjednika. Bez obzira na to što sam ih «dobro sakrivala», mama je pronalazila te teke i čitala ih u mojm odsustvu. A onda me slala na raport kod tate u njegov kabinet gdje bi on poskočio kao okužen sa fotelje saznavši za « vulgarne izjave » mojih «kolega»... U toj sobici sam primala prijateljice, u njoj sam sanjarila...
Jednog dana, ne znam zašto ja tad nisam bila u školi, moja nova prijateljica - pričali su mi bliski prijatelji - naglo je podigla svoj pogled, počela da šeta njime po razredu, prije nego što je zakovala oči na tablu koja je visila na zidu. Izašla je a da nije bila prozvana i počela da se naglas smije. Nastavila je da se smije i kad se vratila u klupu, smijala se i kad se opet naglo digla, njen smijeh je odjekivao cijelom školom, cijelim gradom, pričali su mi, čuli su je i oni na ulici kad je zalupila iza sebe vrata učionice, pa se opet vratila, nastavivši da se smije, zagledana pravo u lice nastavnici. Isti «skanadal», za jedne, i ista drama, za druge, ponovila se i sutradan, pričao mi je prijatelj koji je poput mene nalazio da ljepotu našoj kolegici daje i njena misterioznost. Odjednom je na njoj sve postalo banalno, čak vulgarno. To više nije bila ljepotica dubokog pogleda koji bi se tek povremeno digao ispod gustih obrva, provirio iza guste kose i isplovio teško kao brodolomac iz crnih očiju, nije više ponavljao : «Imam tajnu; niko je neće saznati ». Od tog dana, cijelo njeno biće odavalo je običnu prostakušu kakvih je bilo « na tone » u našem gradu, naročito na njegovim padinama, u « mahalama ». Ja sam i dalje, iz meni nepoznatih razloga, u tom času bila odsutna iz škole. Stvari su se odvijale prebrzo. Ona, koja nikad nije izašla s nekim momkom ni u šetnju korzom, koja ni jednom mladiću nije dopuštala ni da joj priđe a kamoli da je poljubi, odjednom je počela napastovati dječake i u razredu, i u hodnicima škole, i u školskom dvorištu, i izvan škole, dala se « u promet » , kako smo govorili za one «slobodne », za koje nije bilo tajni u seksu; poput svih «Šuhri » - ime koje dato svim prostitutkama grada, i ova ljepotica iz našeg razreda je počela da hoda «raširenih nogu«, kako su me obavijestile djevojčice, znak da je počela da vodi ljubav, to jest da se « tuca » s dječacima. Znala sam kad sam se vratila u školu da je moja prijateljica definitivno izgubila tajnovitost, a da je zaradila šizofreniju. Kad je uspostavljena ta dijagnoza, ona je prestala pohađati školu.
Saznanje da je poludjela, pokosilo me je. Odjednom sam počela sumnjati da sam se i sama razboljela. Dijelili smo toliko toga, imali isti odnos prema stvarima, ljubavi, umjetnosti, ljudima ; razlika je možda bila što sam ja oduvijek ljude gledala u lice, što sam bila najbolji matematičar a ona je imala slabu ocjene iz tog predmeta, poput mnogih drugih đaka, što se ja nisam počela ni smijati, ni plakati na časovima, niti napadati dječake.
Saznavši šta se zbilo s mojom prijateljicom, počela sam osluškivati nevidljive sile u meni i oko mene, načulila uši slušajući govor prašine u mojoj sobici, nenapisane simfonije i klavirske koncerte, čula sve glasnije i sve češće neotpjevane arije, čula vazduh bez vjetra šta mi mrmori, i to naknadno zapisivala u svoje tajne sveske, vidjela vjetar i čula šta zbori. Zurila sam često u jednu tačku, mjesto da se smijem, ostala sam nijema, nemušti jecaj ispunjavao mi je grudi i nije želio postati uvijek vidljiv, poteći iz očiju.
Šetajući često ulicama grada sama, što sam oduvijek voljela, imala sam osjećaj da mi neki neznani glas govori da sam drukčija, da imam neku specijalnu misiju koju moram ipak svijetu pokazati, dokazati. Pisala sam čak i romane hodajući po padinama grada koje su bile za mene vrlo misteriozne, po mahalama čije su kuće bile sakrivene visokim zidovima, sjedeći sama u kafanama na brdima, iznad grada, ležeći u krevetu… Žalila sam što ne postoji neki aparat koji bi direktno povezivao moje misli sa mozgom, pretvarao ih u rečenice, da ne moram to raditi posredstvom ruke i papira. Jer čim bih se digla, sve riječi bi dezertirale iz mene.
Splitski ljekar me je pregledao, propitao o svemu i svačemu, vrlo dugo je trajalo njegovo unakrsno ispitivanje o ljudima, o mom pogledu na život, o knjigama, iako su moji odgovorili bili kratki - sjećam se tog kao da je juče bilo, a znam da bih radije zaboravila, i sada to iskrsava u ovom baru na 40 stepeni u Splitu… - , potom je ljekar upro u jedno, pa u drugo moje oko sićušnu lampicu nesnosnog sjaja, tražio da pratim putanju njegove ruke, prsta… Šta još ? Zaboravila sam. Znam samo da je nakon cijele jedne vječnosti, pozvao moje i rekao im da sam sasvim zdrava.
Od tada više nisam čula glasove koji dopiru s mora na balkon moje sobe, nisam se tajno sastajala s vjetrom, nisam čula njegovu priču, nisam ga više gledala u oči, kao što više nikad nisam vidjela onaj tajnoviti i zavodljivi pogled moje prijateljice. Ona više nije išla u školu.
Kada sam je nekoliko godina nakon toga srela na ulici, bila je pričljiva, pretvorena u nemoguću torokušu, pominjala je svoje brojne ljubavnike, bila je užasno debela, nije se više skrivala iza guste kose, lice joj je bilo prekriveno bubuljicama...
Ponekad bih, bez obzira na sve, i dalje čula melodije, koje sa potom bilježila na papir, na časovima kontrapukta i kompozicije. Sve dok mi fratar koji je predavao i harmoniju i kontrapunkt nije rekao da sam ja vamp, ili da sam fatalna žena, zaboravila sam, što me je tad strašno pogodilo. Kao da mi je rekao da sam istovremeno i šizofrena i kurva, kao da mi je rekao da sam bolesna poput svoje prijateljice koju je zahvatila «mladalačko ludilo». Izletjela sam iz razreda, jedva suzdržavajući jecaj.
Profesor je bio malen rastom, zdepast, krivih nogu, debelih i kratkih prstiju koji kao da su nestajali na tipkama dok nam je svirao na klaviru melodije na koje smo trebali potom dopisivati akorde.
Jedan od razloga što sam napustila studij klavira bio je i on. Kakva glupost !
Danas bih takvu izjavu shvatila kao kompliment. Ali još dugo u mladosti sam imala osjećaj da to uopšte nije kompliment ni za jednu ženu, naprotiv, da je to ono što odbija muškarce, to jest ono što ih istovremeno privlači i odbija, i da jeste ravno mnogim boleštinama, kugi, šugi, ludilu. A šta zapravo znači vamp ili fatalna žena ? To nije ona koja odbija sve od reda muškarce, jer odbija samo one kojii joj se ne dopadaju. Naprotiv to je najčešće strasna osoba koja traži njenost, što zbinjuje mužjaka, remeti njegov fantazam o zavodnici. Ima tu još mnogo štošta da se kaže, ali jednom drugom prilikom…. Ovako nekako danas mislim. Znamo to svi koji smo vidjeli koliko su patile takozvane fatalne žene bilo slavne glumice, poput M. Monro, ili junakinje slavnih djela, kao Ana Karenjina. Ipak je bilo krajnje glupo rasplakati se na tu «primjedbu» nastavnika kontrapunkta u Muzičkoj školi, gdje su inače profesori toliko odudarali od šablona gimnazijskih nastavnika. Isti profesor harmonije i kontrapunkta je istog dana postavio dijagnoze i drugim đacima - mene je bio ostavio za kraj pa sam ih čula, ali se niko osim mene nije uvrijedio, a meni je bilo krivo što ja nisam smiještena među te druge, ledene intelektualce, nehajne, ravnodušne, nekad i zalutale u muziku … . Iako je čak pohvalio moju muzikalnost i senzibilnost, dijagnoza koja je uslijedila bila je za mene ravna psovki, shvatila sam je zauvijek ne samo kao kao tešku uvredu, nego i tešku dramu … I nikad se više nisam pojavila na njegovom času.
Šta sve adolescent neće bez razloga k srcu primati ?! Zaključak bi glasio da je istina ona banalnost koju često čujemo : da je adolescentnost teška dob i da bi odrasli trebali voditi satalno o tome računa.
Evo, dokle su me sve odvela sjećanja dok sjedim u splitskom baru i čekam Maju da mi pokaže put do «mog» stana u kome ću boraviti nekoliko nedjelja. U kome ću pokušati da pišem novi roman, da se vratim u 19. stoljeće, u Beč, u belle époque, jer sam upravo tu stigla u svojoj sagi za koju me je inspirasao moj životni pratilac i njegovi preci. U kome ću doživjeti i II svjetski rat i posljednju agresiju. U mislima. I u sjećanju. Da li ću uspjeti ?
Odavno znam da nisam luda: u svakom slučajno nisam dovoljno luda, onoliko koliko bi mi tribalo da ne primijetim nemile stvari oko sebe, u sebi i u ljudima, ili ne tako darovito luda da iz sebe iscijedim, porodim nešto nesvakidašnje. Susret s vjetrom, na primjer, da ga opišem kako izgleda, da se istinski narugam jačem polu koji me je maltertirao, na meni oštrio svoje komplekse, ismijem sve narcise koji nam ne daju da se opustimo i letimo gradovima jer zauzimaju prviše prostora dok koračaju …
Ah, sjetih se i ovoga:
Prije mnogo godina ljetovali smo kod jednog mog prijatelja pjesnika u Podaci. Tu su se, u njegovoj velikoj kući iznad mora, koju je gotovo svojeručno sagradio njegov simpatični otac, skupljali brojni pisci iz Beograda i Sarajeva. Među njima je bio i budući slavni zločinac, Karadžić, kog smo tada zvali Radovan. Ljetovao je kod mog prijatelja sa svojom porodicom, u isto vrijeme kad i ja i mon comagnon. Služio nam je, naročito meni i prijateljevoj supruzi, za sprdnju. Kod Pepija, što je bio nadimak mog prijatleja, na more smo odlazili i u zimskom periodu, i tada, više nego ljeti, znali bismo svratiti do Splita, na izlet. Ja sam tad imala žutog spačeka, u kome smo nas četvoro, ja sa svojim izabranikom, Pepi sa svojm izabranicom, proputovali Evropu. Moguće da je moj prijatelj već tad imao plavu Dijanu ? Je li bila plava ? Svi zajedno, sa zločincem i njegovom ženom, išli smo u Dijaklecijanov grad, i “slikali” se potom na rivi. Pepi će kasnije negdje zapisati : “Tada nisam znao da sam poznavao najvećeg zločinca našeg doba”. A te slike i moji tekstovi u novinama o tom zločincu poslužiće Čaršiji da me proglasi zločinčevom (pa tako i zločinačkom) ljubavicom. Ne samo da su me ponizili i poistovjetili sa zločinima na taj način, nego su tom «muškarčini» dali i kompliment formulacijom po kojoj sam ja bila njegova ljubavnica, a ne on moj ljubavnik.
Sjećanja se nadovezuju jedno na drugo, ali u ovom času nisam više u stanju da ih produbljujem.
Vraćam se mom dolasku u Split ove, 2011, mjeseca augusta, u 18h u vreli sumrak, i baru u kome sam se zaustavila da pošaljem sms Maji i sačekam je tu.
S moje lijeve strane sjedi debeli muškarac, kraj njega, posluživši ga expresso kafom, sjeda vlasnica. Ili konobarica u baru? Očito je da su znanci. Iz njihovih usta pljušte cifre, pominju razne svjetske marke raznih artikala, čija imena ne razabirem, jer takve stvari inače ne prodiru u moje uši, a i kad uđu, to biva samo na kratko. Znala sam da većina ljudi na taj način razmijenjuje « misli » i « osjećanja », ali je za mene ovo prilično novo, budući da ovom “događaju” već odavno nisam prisustvovala.
Preko puta bara je ogromna zgrada, arhitekturom potiče iz komunističkog doba, s hrvatskom zastavom koja se ne leluja. Nema ni daška vjetra. Zgrada je za mene neodgonetljivog identiteta, a bulevar u kome sam se slučajno zaustavila zove se Ulica Odbrambenog rata. Bar se nalazi na broju 11, broj ovog milenijuma u kome smo svi mi živi trenutno zatečeni.
Je li i ovo slučajnost ili nije? Je li sve slučajnost ili ništa nije. O tome raspravljaju mnogo umnije glave od moje već stoljećima. Ja se tek ponekad upitam za to.
Promatram ljude koji prolaze ispred mene, najviše žene, i zamišljam Maju koju čekam, i s kojom sam nekoliko prethodnih dana razmijenjivala mailove; njene napisane riječi već su joj podarile, tj. ugradile u njeno lice određene crte, dale su joj siluetu, i sad bih, slijedeći tu logiku, trebalo da je prepoznam, iako me iskustvo uči da ni ona, kao ni mnogi predmeti, krajolici, i ljudi koje sam prethodno vidjela iz napisanih riječi, neće biti onakva kakvu je moja mašta narisala.
Tik pred mojim stolom, na trotoaru, parkira se limuzina iz koje izlazi debela žena, prilično namrštena, u kratkoj haljni, krupnih celulitičnih nogu, preplanula od sunca. Osvrće se uokolo, razgleda ljude, nešto ili nekoga traži. Baca mrk pogled na mene, pa na invalida u kolicima, i nastavlja da se penje uz ulicu. To ni u kom slučaju neće biti moja « hôte » - « domaćica ».
Ispred mene maršira mršava damica na kojoj sve izgleda usukano, stegnuto, uvijeno, svi dijelovi tijela kao izbačeni iz ležišta, štrkljaju iz nje kao bodlje: i usne, i oči, i zadnjica …; noge su joj kvrgave … Ni ovo ne može biti Maja.
Prošla je i jedna starija gospođa, pogurena skoro do asfalta. Naravno da ni to nije Maja.
A onda se pojavljuje privlačna mlada dama s crnim očalama, bujnom i prilično dugom crnom kosom, obučena moderno, otvorenog i radoznalog pogleda koji se probija iza crnih stakala naočala, taj pogled koji jasno vidim iza tamnih naočala je ispitivački, ne samo zato što traži nekoga u ovom času…
Stan u koji me odvodi kao da je na napuštenom brodu, u njeg se ulazi kao u brodsku kabinu, sa palube. Nema u njemu biblioteke. Tek nekoliko knjiga i vitrini koja je kopija nekog nakindžurenog stila. Taj teški namještaj ne pripada sigurno nekom umjetniku. Mozda se varam. Ima raznih umjetnika. U njemu nema ličnih obilježja. Stan je dugačak, razvučen, prati «palubu», dugi balkon koji vodi u velik broj stanova, a zbog vrućine gotovo sva vrata susjeda su otvorena. Prvi utisak je priličo jadan. Sve tu i okolo miriše na malograđanštinu, pomanjkanje mašte, vrelinu, vlagu. Osjećam se tuđincem. Znam iz iskustva, pak, da ću se uskoro navići na ambijent, ispuniti ga svojim đumbusom, pogotovo knjigama i papirima, pripitomiti ga na svoj način. I da ću «uhvatiti ritam», kako volim reći, moći ću pisati kao u svom vlastitom okružju, kao da je to oduvijek bio moj ambijent.
Digla sam se rano ujutro, pišem ovo i čekam Edija iz Udruge Kurs.
Split, augusta 2011
Po mene stiže mlađi čovjek (u svakom slučaju po francuskom receptu daleko je od one naše sintagme «muškarac u godinama»), prijatnog izgleda, za koga je J.N. rekao da je Don Juan poput njega. Ne primijećujem to, iako se sjećam Jovanovih riječi, Duan Juan u mojoj svijesti drugačije izgleda, neurotičniji i nešto malo mekši. E. je odaje prilično stidljivog mladića, lijepo vaspitanog, i u punoj snazi, koji se, čudom, uz sve zanima i za kulturu. Zar još uvijek ima i takvih ? Pripada onoj “rasi” koja mi je istovremeno i bliska i daleka.
Izlazimo van, idemo po kijametu od sedamdeset stepeni C, reklo bi se, u stari grad, u njegovim kolima (nemam pojma koja je marka, nikad to ne znam), nakon parkiranja, hodamo kao da tonemo u bezdan, na tijelo mi se lijepi odjeća, vlaži, cijedi se voda s mene, tako mi se čini, i kosa mi je potpuno mokra ispod šešira, i lice mokro ispod naočala.
Na šarmantnoj terasi kafane pokraj Zlatnih vrata, najprivlačnijoj u gradu, kako kaže Edi, pijuckamo kafu, i pominjemo zajedničke prijatelje i poznanike. Ne razumijem sve, zar nisam stranac ? Pogotovo ne znam šta znači izraz « faca ». E. često ponavlja : « On je faca, taj pisac je faca ». Njegov hrvatski je vrlo pristojan, diskretan, razumljiv. Trebaće mi vremena da se naviknem na ovaj akcent, na to da se « ije » obavezno pretvara u « i ». Ali opet neću dokučiti šta znači da je « neko faca », posebno kad je riječ o piscu. Stvarno šta može značiti « da je neki pisac faca» ?
Saznajem i kako sam « uskočila » u program Kursa, kako sam dobila stipendiju za pisce: zamijenila sam jednu novu literarnu zvijezdu, koju je Francuska otkrila gotovo istovremeno kad i rat na Blakanu. Edi je oduševljen i ličnošću ovog mladog pisca, i njegovom duhovitošću, i načinu života, i bohemštinom i njegovom literaturom…
Lastovo, 26.08. 11
Nikad mi nije nečija dreka tako teško pala kao ova susjedova, u ovom stanu u Splitu, prethodne noći. U principu se gotovo nikad ne osvrćem na buku koja dolazi s ulice, iz samog života dakle. Rođena u centru, gradska buka, u koju spada zvuk tramvaja i automobila, noćnih pijanica i ljubavnika, oduvijek mi je bliska, do te mjere da nisam mogla spavati od «urlika» tišine kad sam napustila roditelje i počela živjeti u mirnijem kvartu.
Razaznajem tek riječi ustaše i Srbi koje susjed uzvikuje. U Sarajevu za ovakve kao što je on kažu “puk’o”.
xxx
Brod za Lastovo je po mom ukusu, izaziva romantično raspoloženje, salon je prostran, ni pretjerano luksuzan, ni sindikalan kakav može biti na nekom brodu zaostalom iz bivših nam, komunističkih dana. Prilično je svježe, ali ne hladno, mogu čitati, pisati, sanjariti. Brod unosi smiraj u mene, u svaki djelić mog bića. Osjećaj širine svud uokolo, prostantvo Tajne koje se pruža u nedogled donosi mi mistički mir, osjećaj ispunjenja, skoro majčinskog. I sama kao da se širim u daljinu, rastežem i rastem, prepuštajući se milini. Zebnje zauvijek napuštaju moje udove umorne od lutanja po zemljma, a naročito po predjelima snova. Mogla bih odmah nekoliko knjiga napisati, nekoliko zbirki pjesama i napraviti nekoliko filmova u isti mah, kad bi jedan minut trajao barem jedan dan. Svejedno, osjećaj nadahnuća nije klonuo.
Susret s bliskom osobom podražava utisak ispunjenosti. Uz to, evo i osjećanja mladosti, ideja, makar bila i pričina, da je svemir otvorio vrata, da ti pripada, da si se razlila po njemu kao po najljepšoj prostirki iz Hiljadu i jedne noći, da je to istovremeno i leteći ćilim i ljuljačka gdje zibaš svoje strasti i iluzije, i mada sasvim svjesna izlišnosti, i efemernosti i apsurda, to osjećanje nosi, uznosi. Sve je ispred tebe, i sve je Ljepota. Samo su nemili događaji ostali daleko iza ovih brda u daljini, iza ovih otoka, ostali daleko iza mora, ne ostavljajući nikakav trag.
Ljepota azura i borove šume, praćena orkestrom zrikavaca, vraća me u djetinjstvo. Pogotovo na Losino Picolo gdje smo ljetovali kao djeca. Gdje mi je gazdarica Signora Fani, to jest Šjora Fani naučila talijanski, pa sam govorila kao da sam rođena u Trstu, tršćanski dijalekt… Ne smeta što je sreća nijema, što ne izvlači iz tebe prave riječi. Uspomene se redaju, lišene zvuka. Nijeme slike.
Gledala bih more do posljednjeg svog časa i moj pogled bi opet ostao neutoljene želje.
Mjesto u koje sam stigla, gdje trenutno borave moji prijatelji D. i N. zove se Lučica. Sa njima se osjećam kao kod kuće. D. je kao i uvijek elegantan i galantan, njegova pažnja godi. Prvi put spavam kraj otvorenh vrata iznad mora. Nevjerovatno da nikome ne pada na um da upadne u kuću, da nas pokrade. Vrata su stalno otvorena. Zar još uvijek ima takvih mjesta na zemlji gdje ljudi ne kradu jedni druge ? Nisam znala ni da more uvijek brunda, da nikad ne zanijemi. Ni kad je najmirnije. Uvijek u pokretu, živo, uvijek romori, uvijek ima da nešto dojavi i stijeni u koju blago udari, o koju se razbije …
Mrkača je pusta uvala u kojoj živi samo jedna porodica i priređuje ugođaj turistima. Vadlja od tog i žive ? Gazdarcia je lijepa plavuša, iako nije više u prvoj mladosti, slikarka, sredila je i plažu i cijelu obalu i restoran kao baštu. Ispunila cijelu jednu veliku košaru školjkama. Te suvenire na kojima je datum i mjesto, dijeli i nama, koji tu stignemo, ne prodaje ih. Uzimam nekoliko lijepih školjki za uspomenu, jednu za Pariz, drugu za Sarajevo, treću ću poslati jednom prijatelju.
Riba je svježa, ulovio ju je Mujin sin koji je profesionalni ribar. A on, Mujo je bio vojno lice, zaljubio se u mještanku i ostao na Lastovu gdje, prije ovog posljednjeg klanja stranci nisu imali pristup. Mujo tvrdi da u Jadranu više gotovo nema ribe, novi « demokrati » uništili su mrijes.
More je prozirno, tirkizno, prepuno ježeva koje niko kod nas nije nikad jeo. Najskuplji delikates u pariškim restoranima !
Ispod borića, hor zrikavaca ne prestaje da rasprostire svoju glazbu ; pogled se odmara na susjednoj obali, pustom otoku. Iza njega je još jedan. I tako u nedogled, vijugaju vale, vijugaju otoci, skrivaju se jedan iza drugog, pa naglo iskrsavaju opet jedan iza drugog…
Grupa mladića i djevojaka iskrcava se iz glisera iza podne, i po njih je išao Mujo, stigli su iz Splita na jazz-festival koji se prvi put održava na Lastovu ovog ljeta. Jedan se smjestio u sićušnu ljuljačku, dječiju, i odmah zahrkao. Podsjeća me na Snježanu i sedam patuljaka, odnosno na Snježanu koja je legla na svih sedam kreveta čekajući patuljke. Drugi se izvalio u onu okačenu između dva drveta. Njihovo prisustvo je prilično narušilo djevičanstvo koju je priroda do tog časa imala u mojim očima. Potonula sam i sama u san iz kojeg me izvlači kao iz bunara bez dna monotoni glas djevojke : Dujo, Dujo, Dujo… proteže se u nedogled. Dujo se ne budi, budim se ja mjesto njega ; on je klonuo od slavlja.
Split, 31. august 11.
Već nekoliko dana nisam pisala. Na Lastovu sam se prepustila lirici prirode. Nešto sam u stvari tamo bilježila rano ujutro kad sam ispravljala i roman, a popodne sam čitala La Boîte noire (« Crna kutija ») od A. Oza. Početak knjige bio je passionnant, ali što se dalje otiskujem na njenu pučinu, pogotovo od kako se pojavio « muž » sa svojim pismima, knjiga mi postaje sve dosadnija.
Mislim, i to neću nikad zaboraviti, ponavljam to čak naglas, kako je ovo ljeto je bilo širokogrudo prema meni : Dubrovnik, Mlini, Barski ljetopis, razgovor s Jovanom Nikolaidisom, konačno suočenje s mojom Mistikom štampanom u Plimi (Mistika i « mistika »), Ulicnj, uvijek prijatni domaćini, Korčula, uvala pod prijateljevom kućom, kojoj posvećujem nekoliko stihova. Nakon Sarajeva, u kome ima svega ali se ne dosađujem, gdje se trčanje održava najviše « u mjestu », iznenada Split, koji me pripitomljava iz dana u dan i koji i sama pripitomljavam. Odavno sam našla na Internetu svoju stanicu, « radio classique » koju danoćno slušam u Parizu, pa i ovdje. Ne znam ništa o politici koja vlada ovdje, a to je mnogo bolje. Mada mi je grad u početku tuđ, godi osjećaj stranovanja, biti dépysée postalo je prava rijetkost u sveopćoj banalizaciji predjela i ljudi. (Sjetih se da je nedavno inaugurisan Mac Donald's i u Sarajevu, ogromni redovi na ulici da se uđe u carstvo hamburgera i uživa u gozbi na američki način; kakav prosperitet za jednu tako malu zemlju čija se sudbina klima više nego onog dirljivog ostarjelog padavičara iz Sarajeva, koji je uvijek stajao ispred Muzičke škole, a sad, smežuran, mršav, sam, ali živ, stoji ispred moje kuće, njega su zli sugrađani prozivali sa „Krepo Željo“, a on bi nakon tog odmah pao na zemlju, dobijao napad. Ljudi su se cerekali. A on previjao od bolova ...)
Maslina stara 2000 godina, Bar
Lučica, Lastovo
Pogled sa „Korčule“
pogled s „Korčule“ na Korčulu
Pogled na Korčulu
Pogled s „Korčule“
Geisha , Jagoda Buić sa izložbe u Splitu
Egon Shielle, Studija, Galerija, Split
Lijepo je osjetiti se strancem, ali bez tjeskobe u duši. Strancem da, ali ne i tuđincem. To je oduvijek bila moja deviza : biti, ne stranac nego sjena, čak ni to, nego oko koje sve posmatra iz daljine.
Prvog septembra je veče sa mnom u Francuskom institutu. Drago mi je da se Ediju dopao moj film Slikar i pita kojim će početi veče, na kraju je određeno prikazivanje filma o Bernardu. Tome se naročito radujem. Ne poznajem nikoga, neće biti mojih prijatelja koji su dio moje sarajevske i pariške publike. U Baru sam bila kao kod kuće zahvaljujući Jovanu. (A možda i pjesniku koji je sutradan nakon večeri koja mi je bila posvećena, odmah napisao pjesmu koju mi je posvetio.) Čak i u Princetonu i NYC sam uvijek imala bliske oko sebe kad sam javno govorila. Svejedno, navikla sam i na neznano.
Split, 6 septembar
Prvog septembra sam se napirlitala, i pogledavši se u ogledalo, bez naočala, nisam vidjela vrijeme koje je izrešetalo moje lice. To vidim na slikama nekih « svojih » fotografa. Osjećam samo neprijatne kilograme koji me spriječavaju da letim. Odkud oni ?
Moderator je provokativan, a ja to volim. Nekoliko minuta pred «nastup», dok smo pijuckali kafu na trgu rekao mi je od prilike o čemu ćemo razgovarati, šta će me pitati, ali ja volim izazov, ne zanima me unaprijed šta ću odgovoriti, na to će uticati trenutak i okolina, publika. I Francuski radio na kome sam godinama radila, i CNRS (Francuski naučni centar), i Sorbona, a i predavanja po raznim univerzitetima, počev od Sarajevkog u mojoj 23. godini, intervjui koje sam davala i koje sam sama pravila sa raznim ljudima u svijetu, izoštrili su moje reflekse, pa mi ta igra ne pada teško. Nije mi u stvari nikad teško padala, dapače, uvijek me je zvodila, čak i onda kada sam, pred ispite, kao student, osjećala bolesnu tremu. Jer općenito volim igru. I volim samo nju. Ona je moj jedini dom.
Izgleda da je publici bilo izazvono što sam rekla da se sultanatom vladalo iz Harema, što je feminizam sekta, što me narodi ne zanimaju, što u Bosni ima previše naroda a nema Bosanaca. Ja tako i mislim, a to je lako dokazivo, nije samo obična retorika, usputna, provokativna dosjetka. To sam rekla i u intervjuju za Slobodnu Dalmaciju. Nisam znala da se taj list toliko čita. Ovdje ću dodati svoje teze. I fotos. I jedno i drugo meni za uspomenu. Ako Kurs ne bude želio to štampati, neka briše, sa mojom dozvolom.
Francuski institut, 1. Septembar 2011
Prijatelji su me obavijestili da su intervju prenijeli sitovi i face-book iz mnogih dijelova svijeta, gdje god ima “naših” - a nema gdje ih nema. Jedni hvale, drugi kude. Ovi posljednji su ipak veoma rijetki. No sve je dobro kad mi ostave mogućnost da imam od čega da živim. Napadaju uvijek oni koje sam i željela ismijati, ništa neobično.
Nekim mužjacima je taj intervju prilika da još jednom provjere svoj mužjački potencijal. Meni takvo što nikad ne smeta. Sjetih se da mi je jedan prijatelj poslao mnogo komentara. Među njima je bio i onaj da ja jesam zanimljiva ali pisati o meni tri puta u pet dana je previše, on tako nešto može podnijeti samo u seksu.
Evo još jednog komentara koji su mi poslali prijatelji od onih brojnih koje sam dobila :
Komentar od: Bepo DD @ 2. rujan 2011 8:27
BIO SAM NA SEANSI 1.9. U MARMONTOVOJ I UPOZNAO JASNU- PRAVA ŽENA - PAMETNA, ŠARMANTNA I - SEXI U NAJFINIJEM SMISLU... PUNI JE UŽITAK BITI U NJENOJ BLIZINI. SJEĆAM SE JEDNE PJESME KOJU SAM TEPAO U MLADOSTI JEDNOJ FRANCUZICI IZ ROUEN-a: Je t'aime je t'adore, que tu vais de plus encore, tu est belle comme la rose, mais la rose pour un jour et mon amour pour toujour. NISAM SIGURAN DA JE SVE BAŠ OK NAPISANO ALI JOJ OVAJ STIH POSVEĆUJEM - OD SRCA. HVALA ZA SVE ŠTO SAM VIDIO I ČUO JUČER NAVEČER U KLUBU - HRVATSKO FRANCUSKOG PRIJATELJSTVA U SPLITU. ONO
ŠTO JE ONA URADILA ZA - HRVATSKU 1991. PRI NAPADU
NA VUKOVAR - KAO ZAPOSLENICA NA FRANCUSKOM RADIJU - ONA JE BRANILA - VUKOVARCE I IZGUBILA POSAO - ISTJERALI SU JE MITERAN I DRUGI FRANCUSKI
ANTIHRVATSKI ŠOVINISTI KOJI SU NAVIJALI ZA SRPSKO KLANJE HRVATA-KAO I VEĆINA U UK I NA ZAPADU.
SAMO ZA TAJ AKT ZASLUŽILA JE - HRVATSKO ODLIČJE ALI NAŠE IDIOTSKE P*** NA VLASTI NI NE ZNAJU ZA NJU I SLIČNE LJUDSKE VELIČINE.
Laskavo, nema šta, a kad bi to još malo ispunilo moje džepove i novčanik, tek tad bi to bilo prijatno čitati…
Nedjelja. Peti semptebar. Na plaži sam na koju idem svaki dan, koju mi je pokazao Edi, na Marjanu - nekoliko minuta hoda do prve stijene koja mi se dopada -mlađi par zauzeo je desnu stranu stijene.
Pogled s « moje stijene », Marijan
Borova šuma kojom idem do «svoje» stijene, Marijan, Split 2011.
Već sam uhvatila ritam : dizanje rano, rad do iza podne, potom kupanje. Pa opet rad. Uveče šetnja. Pri povratku, ponovo pisanje do kasno uveče.
Ovih dana sam morala ispravljati opet tekst A.Meddeba o islamu i al-Qaidi koji me je bacio u veliku depresiju prije dvije godine, - naručen prevod za Buybook koji još nije izašao – zbog njegove sofisticiranosti, autorove narcisoidosti, u nedogled dugih rečenica kojima se gubi subjekat … Ovo su ispravke za ispit. To mi je jedino pokvarilo raspoloženje, ali samo nekoliko sati u noći. Ipravljam povremeno i roman koji će se uskoro pojaviti na francuskom (« Portrait de Balthazar »).
Televizor i ne otvaram. Tako je svijet mnogo ljepši. Na Lastovu nismo uopšte palili struju uveče. Čak ni radio. Slušali smo more i pijuckali vino.
Muškarac s moje desne strane, čita Slobodnu Dalmaciju, vidim da je na cijeloj strani moj intervju, na njemu se zaustavila i njegova pažnja. Ne gleda u mene, ne prepoznaje me. Utoliko bolje.
Pošto je ovo moj dnevnik, prenosim ono što sam rekla i što su me pitali u intervju koji je izašao u Slobodnoj Damaciji ; jednog dana ću se podsjetiti na to (L preneseno sa sitea, koji mi je posalo jedan prijatelj: dovla.net), ovdje ću dodati i komentare koji su skupa s tim stigli :
U Bosni ima previše naroda, ali fali Bosanaca
Jasna Šamić u “Slobodnoj Dalmaciji”
Jasna Šamić bosanska je i francuska književnica koja se nalazi usred svoga jednomjesečnog spisateljskog boravka u Splitu u organizaciji udruge “Kurs”. Radi na novom romanu na francuskom jeziku, a nedavno se predstavila i Društvu francusko-hrvatskog prijateljstva.
Puno piše i radi, snima, bez dlake na jeziku ulazi u polemične dijaloge s politikama i religijama, ne uklapajući se u moćne klanove. Zanima je i mistika, posebno sufizam na kojem je doktorirala. Ukratko, sugovornica s kojom puno više manjka prostora nego tema. Splićani se vole šaliti
Kakvim vam se čini današnji Split, za koji kažu da je mentalitetom sličan Sarajevu?
– Ono što sam za vrijeme ovog kratkog boravka primijetila jest da se Splićani vole šaliti i psovati, što s merakom rade i Sarajlije. Možda su Sarajlije neposredniji, prelaze na “ti” već nakon tri sekunde druženja; u Splitu me je iznenadila srdačnost ljudi, Sarajlije izgledaju sve više smrknuti.
Split mi je bio tuđ grad, iako sam više puta tu svraćala da prošetam. Sad sam se već odomaćila, pripitomila ja njega i on mene, pa će mi teško biti ostaviti ovaj grad koji je oduvijek bio prelijep, a sad je postao još ljepši.
U Splitu pišete roman na francuskom jeziku. O čemu je u njemu riječ?
– O sudbini nekoliko obitelji koje su stigle iz različitih krajeva planeta i našle se u Sarajevu. Zbivanja romana, s naslovom “Contrées des âmes errantes” (Predjeli lutajućih duša), počinju u Novosibirsku, a završavaju u Vancouveru, obuhvaćajući istodobno i Istanbul, Beč, Pariz, a nadasve, dakle, Sarajevo.
Vremenski obuhvaća više od jednog stoljeća. Ubacila sam čak jednu epizodu sa Splitom, iako još ne znam hoću li je definitivno zadržati. Osim toga, ovdje sam uspjela napisati koju pjesmu i glačati one već napisane, tako se zagrijavam za roman.
Koliko ste knjiga do sada napisali i kako uspijevate pisati i poeziju, i prozu, i znanstvene publikacije, a k tome i režirati i priređivati izložbe?
– Nisam brojila koliko sam knjiga napisala, ali ih je sigurno 30-ak objavljenih, računajući tu i one na francuskome i na bosanskome (srpsko-hrvatskome), u što ne ubrajam bezbroj članaka iz struke, istraživačke radove, kao i bezbroj emisija na francuskom radiju. Meni nije teško seliti se iz registra u registar jer imam dobru koncentraciju, uz to smatram da je sve to što radim povezano, ali mi u tom pomaže i disciplina koju sam stekla još kao dijete.
Režirati sam počela u osnovnoj školi, htjela sam studirati režiju, ali je tad nije bilo u Sarajevu. Pravila sam predstave i kad sam bila nastavnik na Filozofskom fakultetu, kao i filmove o dervišima, a kad sam predavala u Strasbourgu, imala sam na raspolaganju filmski studio, pa sam naučila i montažu.
Prate vas različite kontroverzije, kao da ste fundamentalist ili opčinjena seksom? Čime ste ih zaradili i je li vam dosadilo stalno na njih odgovarati?
– Naravno da mi je dosadilo na to odgovarati jer to znači neprestano se pravdati. To je kao kad lopov viče “nisam ukrao”. Ako zavirimo u rječnike i pogledamo što znače ti izrazi, onda sam ja daleko od semantike tih riječi. Da bi bio islamist, prvo moraš biti vjernik, a onda postoje pravila i u odijevanju. Da bi bio opčinjen, ili opsjednut, pa i ugrožen seksom, trebalo bi ne obraćati pažnju na partnera, na seksualni “objekt”, a biti pristaša orgija, “grupnjaka” i raznih drugih oblika upražnjavanja te fizičke aktivnosti, što nije moja domena.
Mene zanima ljubav, tj. Ljubav, u mističkom pogledu, zanima me intima, izolacija, tajna. Za vrijeme rata u Bosni, u Francuskoj, gdje sam se zadesila i gdje sam radila na RFI-ju i u Istraživačkom naučnom centru, prilijepiti etiketu islamskog fundamentalista je bilo, a i ostalo, nešto vrlo “unosno”, “zgodno” za eliminiranje drugih u izgradnji vlastite karijere jer je zatvaralo sva vrata u toj zemlji. Prethodno sam bila ustaša jer sam branila Dubrovnik i Vukovar kad su napadnuti.
To nije trebalo raditi, pogotovo ne sa strašću stati na stranu napadnutog, nego na preciznim vagama mjeriti krivnju. Ne pripadam nikakvim krugovima, nikakvim partijama, nikakvim nacijama, govorim što mislim, ne bojim se nikoga i ničega, a to mnogima smeta, daje im ogledalsku sliku njihova kukavičluka, njihove bijedne računice.
Nema apsolutne slobode
Imate provokativne stavove poput onih da je feminizam sekta, da vas narodi ne zanimaju, da je u Bosni previše naroda a premalo Bosanaca… Provocirate li namjerno tim stavovima?
– To nisu samo provokativne izjave, ili stavovi, nego i činjenice, lako dokazive, neke su i povijesne. Užasavam se mase, rulje, stada, narodi su u krajnjoj liniji to, lako je njima manipulirati u raznim pravcima, što guru, ili čobanin na vlasti, vrlo dobro zna iskoristiti i okoristiti se time. Tijesno grupiranje žena u borbi za njihovu stvar, koja je nekad i borba protiv muškaraca, makar to bilo nekad i neophodno, nije različito od onog “etnički čista zona”.
Ne osjećam se dobro u jednobojnim sredinama, ne volim jednoobraznost, čak ni kada je riječ o velikim univerzitetima kao što je, na primjer, Princeton, gdje postoje samo profesori i studenti, u meni te sredine izazivaju tjeskobu. To su povijesne činjenice, pored toga što ja volim pravu provokaciju, a ne onu jeftinu kojoj, na primjer, pribjegava Kusturica kada na koncertima pjeva pjesme zločincu Karadžiću.
Kažete da ste iz Bosne odstranjeni, a opet ste često tamo. Vjerujete li da ćete se barem u mirovini uspjeti integrirati u BiH?
– U Bosni su me izbacili s Filozofskog fakulteta nakon rata, strpavši me na taj način među četnike, neprijatelje Bosne. Takva politika je pogubna za jednu novonastalu zemlju, ma koja ona bila, zemlja koja se lako odriče svojih kadrova, svojih doktora znanosti i profesora, a priori je osuđena na propast. Od takve zemlje nema ništa. Nisam ja jedini slučaj te vrste.
Tamo odlazim jer imam još rodbine i prijatelja, jer je Sarajevo i s ovim rustikalnim, divljim elementima u sebi i dalje šarmantan grad, fascinantan, inspirativan. Tamo nedostaje mnogo čega, ali nema dosade, a ja se bojim dosade. Ne mislim na mirovinu, previše sam “mlada” za takve misli. A može se reći da sam već odavno u mirovini, otkako je počeo rat.
Do 1992. živjeli ste u Bosni, kakva je, po vašemu mišljenju, budućnost Bosne?
– Današnja Bosna je demokratska u smislu da možeš lajati koliko hoćeš, pa čak i krasti i ubijati, to neće poremetiti religiozne nacionaliste u njihovoj “ljubavi” prema narodima i nacijama. Za razliku od komunista, “demokrati” se ne boje riječi. Ova Bosna je nepostojeća zemlja, koja samo što se nije raspala, koja živi jednu dugu agoniju, a koja ima šanse da se produži unedogled.
Ja budućnost te zemlje na ovaj način ne vidim. Da, u Bosni ima previše naroda, a nema Bosanaca, nema onih koji su za Bosnu. Većina stanovnika su ili za “majku” Srbiju, ili za “majku” Hrvatsku. Onima koji se smatraju Bošnjacima, najvažniji je islam i zemlje u kojima on vlada. Mnogo je “otmjenije” biti Hrvat iz Ljubuškog nego Bosanac katolik iz tih krajeva.
Bosanci u Bosni su samo oni koji su stranog porijekla, ruskog, njemačkog, austrijskog, finskog i sl., kao, na primjer, moj muž. I oni najveći demokrati i intelektualci prihvaćaju gore spomenutu istinu kao neprikosnovenu dogmu, neki od njih su i dalje u potrazi za identitom. Ja tih problema nemam. Moj osnovni identitet je biti čovjek.
Politički islam
U Bosni sve više vlada jedna ambivalentna situacija, ne zna se je li to laička ili religijska totalitarna zemlja. Religioznost općenito je sve manje stvar privatnosti. Islam postaje sve više politički islam, hodže se za sve pitaju, u sve oblike života se miješaju, danas su gotovo svi stanovnici Bosne “obavezno” religiozni, idu u crkve i džamije, guraju se u prve redove, u džamijama to je “saf”, da bi se vidjeli, bez toga nema napredovanja u karijeri.
Vlada svuda hipokrizija, iako je ona osuđena u islamu. Odavno na Balkanu postoji konfuzija između religije i nacije, pogotovo je tako u Bosni, to je udruženo s neznanjem, s dogmama, tako je Bajram proglašen za najstariji bošnjački praznik.
objavljeno: utorak, 6. septembar 2011 u 10:41 CEST, pod Preuzeto
otvoreno: 1126 puta Komentari (9)
Kad Jasna Šamić Bosni ne treba, vala joj ne treba niko od nas sa svih strana svijeta. Ako bi se na dovli.net birala neka hipotetska Vlada BiH u egzilu, ja bih Jasnu preporučio za ministra nauke, kulture i obrazovanja. Mislim da bi sve dovlatekinje i dovlanetovci glasali za taj izbor.
Uostalom, zašto se ne bi poigrali i predložili, onako za neše duše, “Emigrantsku Vladu i Parlament Bosne i Hercegovine”??? Nadam se da bi takva Vlada bila milion puta bolja od od ove, a naši parlamentarci milijardu puta doličniji od rustikalne kamare “parlamentaraca”, koji se ne ženiraju u toku sesija koje se prenose putem televizije, čačkati “dragocjeni” sadržaj iz svojih noseva i radoznalo ih zagledati, pa i polizati, grickati košpe i kikiriki, jesti pitu i ćevape, podrigivati, zijevati, kunjati, pa čak spavati “kao zaklani”. A tek o vokabularu Slavuja i njemu sličnih papaka, da i ne govorimo. Cirkus Adria je “malo dijete” za naš sadašni parlament.
Jasna,
od srca Ti želim veliki uspjeh sa novim romanom. Onih par koje sam imao priliku pročitati zaista su me oduševili. A Jasna, to što kažeš po pitanju Bosnice prekaharne, Jasna draga, svima koji to mučenje gledaju iz daljine je sve jasno. Odavno!
Vozdra,
Nadan
Kemo
srijeda, 7. septembar 2011 u 08:45 Draga Jasna! Sa simpatijama pratim Tvoj rad i želim se pridružiti svima onima koji Ti žele uspjeh sa Tvojim novim romanom; želim Ti ustrajnost na Tvome ne baš jednostavnome životnom putu!
„Generalni“: zaista, Vlado, ova Nadanova ideja nije loša! Ja bih takav jedan gremijum samo malo drukčije „krstio“ nego Nadan; moj prijedlog: „Vladin Emigrantski Parlament BiH“, a pod ono „Vladin“ može svako podrazumijevati šta hoće! Ideja o takvom jednom parlamentu je stvarno genijalna – iako ja lično nikakvih pretenzija u tom smijeru nemam, jer me zbog totalne nesposobnosti niko od blogovaca u taj Parlament ne bi birao; zato sam prilično siguran da bih u realnoj politici time ispunio jedan od bitnih uslova.
Već sama predstava da jedna od dovla.net-blogovaca izabrana osoba na nekom javnom TV-nastupu svojom kompetenošću „zbriše“ sa podiuma svoga pendanta/suparnika iz realne politike izaziva u meni divan osjećaj zluradosti (priznajem, griješne su mi misli, al´ne mogu drukčije!).
Kemo
srijeda, 7. septembar 2011 u 08:47 sorry: kompetentnošću, molim za korekturu
Sjajno, Jasna, do u bobu pogodjena sadasnja situacija u BiH. Doduse, mozda fali malo kritike na racun Splita: jeste on lijep, ali je, po meni, necuveno da su nasi dicni Splicani (ili su to ipak doslje u Split) izabrali onog krkana za gradonacelnika.
Ali, to je vjerovatno stvar pristojnosti “gosta” kome Split nije zavicaj.
Pozdrav,
Goran Saric
Olivera Teodosijevic
srijeda, 7. septembar 2011 u 13:57
Draga Jasna,
Nisam pratila vas rad od pocetka, ali ovo malo sto sam procitala o vama i vasim razmisljanjima, cini me ponovo biti ponosnom sto sam bosanka. Daleko od moje maticne zemlje, pratim sta i gdje radi nase “intelektualno bogatstvo” koje vise nije u mogucnosti da se vrati i da radi u miru u Bosni i Hercegovini zbog politickih i slicnih razloga.
Sve najbolje u vasem buducem radu Jasna.
Olivera
Došljo '74.
srijeda, 7. septembar 2011 u 13:59
mićo
srijeda, 7. septembar 2011 u 14:41 Nije valjda da ćemo zaboraviti Nevenku Bečić desnu ruku Krkana. Nadam se da Zlaja nešto ima i o njoj. Čini mi se da je Vlado nedavno (prije tri-četiri mjeseca) objavio sjajan tekst Viktora Ivančića o toj „mudroj” glavi djevojačkog prezimena Kerum.
Zlaja sa Havaja
srijeda, 7. septembar 2011 u 19:19
A ovo dolje su moji « komentari » o mom boravku, zapisani mojim mobitelom :
Split riva
Split, pogled sa rive kojom šetam svaku veče
Edi u kafani sa mnom koja slika svojim lošim priškim telefonom
Diocletianova palata
Ja na rivi, Split
Split, septembar 7 septembar, 11.
Prijatelj mi piše da je vozeći kola slušao Malhera, i da je osjećao smiraj. (Zar je Malher za sebe govorio da je Malheur - « nesreća » ?) Malhera obožavam. Naročito Pjesme « Mrtvoj djeci » i « Petu simpfoniju », koja je za one koji nisu melomani danas neodvojiva od Viscontija i Smrti u Veneciji.
Mene oduvijek smiruje samo ono što uzbuđuje.
Iznenađena sam da me prepoznaju u radnjama, gdje su rasprodaje. Čitali su intervju sa mnom na plaži.
Uhvatila me je histerija kupovine krpa kakva odavno nije. Sve je jeftinije tu nego u bilo kom od mojih gradova.
08. 09.11
Nekoliko puta sam već obišla skoro sve galerije i muzeje u Splitu. Iako je vrelina pa je i misao lijena, vlažna kao i vazduh nadojen nevidljivim kapima, gotovo nepokretna, a prsti otekli, glava narasla kao … (ne nalazim poređenje od te vreline koja se naprosto gnoji se u meni), uzbuđenje zbog susreta s nekim platnima i umjetničkim djelima nije malo. Naprotiv. Tjera me da se vratim i muzeju grada i galerijama.
Jagoda Buić, Odbjeglo sunce
Ah, ko nebi prepoznao glas Predraga Matvejevica, čuje se već u Džardinu ? (Predrag Matvejević predstavlja na video-filmu izložbu koja je u toku.) Razliježe se po salama Galerije, zvoni na eksponatima u kojima srećom možeš do mile volje uživati. Jer nema posjetioca. Ne kao u Parizu, gdje se svi tiskaju, gdje više nemam volje da idem na izložbe zbog te nezajažljive sjetine. Odjednom svi u Parizu obožavaju umjetnost.
Ipak ne prestajem da se kljukam tom hranom neophodnom za moje zdravlje i eklibr, makar i naletala na rulju. Pariz između ostalog volim i zbog izložbi. Ali i zbog kejova. I zbog kupola. I zbog galerija. Pogotovo zbog kafana. I pijaca….
U Velikoj Galeriji izložba Jagode Buić. Njena nova djela, koje bi « modernisti » nazvali instalacije, uzbuđuju čak više od onih ogromnih tapiserija. Njena sunca napravljena od krep-papira u različitim nijansama crvene su naprosto čarobna. Istovremeno kao da te peku i miluju tim rumenilom dok ih posmatraš, iskaću sa zidova. Kako se ono zovu ? Odbjeglo sunce ? I druga djela od papira, platna-skulpture plijene magnetnom moći. Lijepa su i ona sivkasta, prozirna. I video film sa beskrajnom dugačkom i laganom trakom koju ona boji pred kamerama, a more potom nastavlja da šara po njemu, oblikuje platno u skulpturu, ostavljajući traga u mojoj svijesti, u mojoj mašti, a ostaviće traga i u uspomeni.
Geiša, Jagoda Buić
Za Jagodu Buić veže me još jedno sjećanje, koje nema veze sa njenom izložbom i njenim djelima, pa ni s mojim boravkom u Splitu (ali Split u meni budi netremice razne uspomene i nadahnjuje). Ovo sjećanje je vezano za moju premijeru predstave « Souvenir d’une vie », Sjećanje na život, koju sam imala 1996, u Parizu, u teatru Procenium. Jagoda Buić je bila jedna od rijetkih bivših sugrađana koja se odazvala mom pozivu i došla na predstavu. (Većina njih otišli su tada na otvaranje Galerije le Lys na l’Ile Saint Louis.) Donijela mi je i poklon i ogroman buket cvijeća, kazala da je upravo sad sletjela avionom iz Berlina, jedva stigla na premijeru taksijem, došla je iako je jako boli noga. Bila je vidno uzbuđena i predstavom, « do suza », rekla je. To je bio moj posljednji susret s Jagodom Buić koji nikad neću zaboraviti, neću nikad zaboraviti njenu pažnju, iako nismo bile prijateljice. Uz to je ona i osoba koja vrlo dobro zna šta je pozorište.
Slušajući u pustoj splitskoj Galeriji intervju sa njom na videu, simpatija prema ovoj umjetnici je porasla. Iako moj život nije tako lagodan kako je bio njen, a još manje uspješan, slažem se s njom gotovo u svemu, naročito u tome da je teško živjeti bez vode oko sebe, pogotovo mora : Jagoda Buić je imala sreću da joj je more i širina vode uvijek pri ruci, « pod okom », i u Dubrovniku, i u Veneciji, i u Parizu gdje sa svoje terase, kako kaže, posmatra Senu i hrani patke. Rijeka ili more su svuda drugdje gdje joj je dom. Taj dom zove se možda i sreća, pored tog što mu je ime i talenat ? Dok Jagoda Buić govori, imam osjećaj da radim sve to što i ona radi na ekranu, da pravim ista ta djela koje more odnosi u nepovrat ali ostavlja neizbirisv trag u nama, ostavlja ga u amanet publici, čak mi se odjednom čini kako i ja svuda u svijetu imam vile i milujem pogledom okeane i rijeke najljepsih gradova na svijetu.
Penjem se na sprat u Galeriji u Splitu. Tu me dočekuje jedna od najružnijih Madona koje sam ikad vidjela. A sve su u glavnom ružne. Ne mogu da je zaboravim. Ružnoća često privlači više od ljepote. Rijetko kad sam susrela lijepu Djevice, najčešće su stravične, odbojne, pogotovo Lude Djevice u Muzeju Notre dame u Strasbourgu, kojima sam išla u posjetu svake sedmice, nakon časova koje sam držala na Univerzitetu.
I ova Splitska, nepoznatog autora, na isti način zastrašuje kao i skulpture strasburških les Vierges folles, njene buljave oči spuštenog, hladnog pogleda izazivaju jezu, ali ko ne bi priznao da je moćna u svom užasu, kome se evo opet vraćam. Kao umjetničko djelo je izvrsna. Nikad nisam voljela ni djevice ni svetice. Pa ni Djevicu. Ispod muške kičice, djeluju perverzne. Biti virgo intacta i roditi Boga, ipak nije normalno stanje ? Les Vièrges folles u strasbourškom muzeju Notre Dame nemaju premca ni u perverziji kojom zrače, i one tjeraju posjetioca da im se stalno vraća.
Na prvom spratu u Galeriji u Splitu, među brojnim zanosnim platnima nalazi se i i jedna studija Egona Schilea. Akt, raširenih nogu mladog čovjeka nabreklog spolovila, zubnjen vlastitom žudnjom. Ovu studiju sam već vidjela na nekoj izložbi u Parizu, ukoliko nije bila njoj slična, ali istog autora. I on, poput Ludih Djevica, izgleda poludio od vlastitih hormona, od ukrućene krvi među nogama. Da li se ono Egon Shiele ubio, poludio, umro od tuberkuloze….? Smetnula sam s uma. Sjećam se da me je prije mnogo godina kad sam ga otkrila njegova umjetnost očarala, kao što me je fascinirala i njegova sudbina, i njegova nesrećna ličnost.
Prisjećam se, biće da je umro nakon Prvog svjetskog rata, kao i njegova žena koja u tom času bila trudna, od “španske gripe” što je odnijela u to doba nebrojene živote u Evropi.
Uzbuđuje i ono istovremeno diskretno i jako crveno svjetlo na pejzažu Emanula Vidovića, kao i muž i žena anonimnog umjetnika, i nekoliko umjetnika sa imenom Mirko nisu loši, pogotovo jedan od njih čiji portret izaziva u meni mučninu. Ne, taj se zove Miho. Ali oni koji streljaju direktno u trbuh su portreti i uopšte slike Vlahe Bukovca. Na velikom platnu, čije ime sam zaboravila, sa putenom damom, sve privlači, i lutka i djevojčica kraj dame koja leži na divanu, i ta polu-orijentalna atmosfera kojom sve odiše, i tepisi i zidovi koji su obloženi šarenilom, dok iz slike istovremeno izbija reklo bi se orijentalni smiraj, a jedino oči djevojčice svijetle poput svica, probijajući obiteljski mir i blagost koja vlada prostorijom. Ta zanteželja u dječijim očima udahnula je neku posebanu budnost i živost platnu, i izazvala radoznalost kod gledaoca, držeći ga netremice budnog. Veliko tijelo žene u polusnu isijava putenost iz sebe, mami na “grijeh”.
Vlahin “Mladi violinist” mi je posebno blizak, za njeg sam vezana sentimentalno jer je moja mama objesila tu reprodukciju iznad mog kreveta, u obiteljskom domu, još kad sam bila dijete i krenula u Muzičku. I autoretret prodornog pogleda je fascinantan.
U Muzeju grada, svraćam ponovo da vidim neke predmete iz 19. vijeka, kako bih ih pravilno ukomponovala u ambijent mog romana. Posebno plijeni crna tunika od čipke, mali šeširić u obliku “šamije”, kakvu su nosile splitske gospe u XIX stoljeću. I češalj mi bode oči. I bokalčići, i fotelje, i tašnice ispletene od metalnih niti, sve je tu venecijanski-splitsko, uzbudljivo. Kao i program u Teatro di Spalato Bajamonti.
Čak ni ova vlažna vrelina nije omela užitak.
Sve to me je inspirisalo da za roman koji pišem dodam i splitku epizodu, Split pred kraj 19. stoljeća.
Vlaho Bukovac
Zbog posjeta galerijama, uvijek kasnim na pijacu ribe koja me očarava na svoj način. Odavno su moje najomiljenije radnje u svijetu postale pijace. To šarenilo udahnjuje u mene život, pa ćak i želju za životom. Volim pijace u svim gradovima, i sa nostalgijom se sjećam i one njujorške, i svojih pariških pijaca u kvartu, gdje imam i svoje prodavce, kao što ih imam i u Sarajevu, i gdje mi se obraćaju sa « curice », ili « gospođice », što naročito godi kad znaš da to odavno više nisi.. Ali ko zna ?
Volim taj karneval boja, voća, povrća, ribe, odjeće koju izlažu, prodaju, i one koju na sebi nose kupci …
Split, 10. 09.11
Ima jedan “čiko” na plaži koji dođe na “moju” stijenu, skoro svaki dan. I on mi se obraća sa “gospođice”, i onda obavezno doda: “Baš ste zgodni, baš ste pravi”! A onda upita, ako se skupa nađemo u vodi :”Hoćemo li gore?” Gore je šuma. – Više volim dolje, kažem uz smijeh.
Šuma prošarana sjenkama i zrakama sunca koje se probijaju kroz visoko granje, inspiriše uvijek iznova, uvijek na isti način, dok koračam polako, pišem neki stih u mislima, novo poglavlje u romanu, pismo …. Ili se opet sjećam Lošinja kad sam bila dijete i sama odlazila na plažu, na Čikat, nakon što je Šjora Fani pripremila ribu za cijelu moju porodicu. Kuća je bila vrlo udaljena od plaže, ali mi se uvijek činila preblizu, munjevito blizu kad su u pitanju moje sanjarije, pričice koje sam vezla za sebe samu, i sličice koje sam crtala, kao i slike neznanaca, zavodljivih neznanaca u hodu.
Odavno općim s Fantmom, odavno me prati, odavno ga pratim, odavno oštri moje pero, moju igru, od koje je oduvijek bila najuzbudljivija « igra riječi ».
Fantom je i drugo ime za knjigu stihova koji će nadam se uskoro ugledati svjetlo dana, na tome sam radila intenzivno, noću, i ovdje u Splitu.
Lik je izašao iz sna, ali je isto toliko stvaran koliko i autor ovih redova, pravi ljubavnik koji je pokretao pero.
Zar i mistik ne kaže: San je zbilja a stvarnost San ?
U mojoj knjizi tek snijeg treba shvatiti prolaznim. Čitalac će lako dokučiti da je moja Postelja od sna posvećena Bogovima: Snoviđenju i Himeri.
Stih je jedina molitva pjesniku, kolijevka njegovom Fantomu.
Grad je ogledalo, strast - brodica koja vodi do novog sna, onog neprolaznog: Vječnosti.
Neki to zovu Smrt.
Ako ni po čemu, onda sam po svojoj ljubavi prema igri riječi Francuskinja, bliska galskom humoru, kao i Bernardu, nestalom Bernardu o kome sam i film napravila. A propos, pisala sam njegovoj sestri da je film Coucher auprès du ciel, un souvenir mis en images, prikazan na kraju večeri, 1. Septembra u Francuskom institutu, ali se ona oglušila na to.
Budući da je na toj večeri bilo riječi i o mojoj « opsjednutosti seksom », film koji je prikazan na početku, Slikar i pita, legao je kao kec na jedanaest da opovrgne tu žensku opsjednutost, i podvuče onu mušku. (Taj koji me je proglasio opsjednutom, bio je sigurno mnogo više opsjednut seksom nego ja, a možda je čak bio i opsjednut mnome ? Od tada svi novinari koji me intervjuišu trube samo o tome ; zar ja nisam prevazišla tu dob, tj. moja dob ta pitanja ?) Kad je muškarac opsjednut, uzalud sva ženska ljubomora, sva predostrožnost ženke, uzalud i njegov vlastiti strah, i stroga pravila koja će supruga nametnuti …. Fanatazam je moćniji od zbilje. Najmoćniji. To se kod « petits et grands bourgeois » (malograđana i buržuja) smatra « dopuštenim », jer i žena i muškarac imaju iluzuju da ne varaju partnera. A zar ima uopšte veće prevare od one u mašti ?
Komarci grizu li grizu, nemoguće je misliti, pisati u njihovom društvu.
Život se stvarno nekada čini ne samo lijep, nego i da ima smisla. Kad je « lijep », naravno.
12. 9.11
Posjeta galeriji, izložba M. Stančić : erotske slike, dijete koje posmatra svijet …
« Les origines du monde » odakle izlazi glava dijeteta, lopta, penis ? Ili ulazi spolovilo ? Život. Život i smrt u zagrljaju.
Dopadaju mi se njegove glave bez lica, bez crta lica, bez očiju, nosa i usta, ali su izuzetno impresivni, tragični.
Izuzetna slika Žena-cvijet, koji se otvara, bijeli cvijet, iz kog izlazi svjetlo, i koja se ogleda u zrcalu naspram nje. Njega ? Šta vidi ?
I Usnula svadba, tačnijem Usnusli svatovi, u diskretnim, zagasitim crvenim tonovima, navešće me da se ponovo vratim ovoj izložbi.
I žena, akt, na bijeloj postelji …. Je li ona žena ili golub ? U svakom slučaju, obje su tu, i glolub i žena, i skupa i pojedinačno.
Ne volim sive tonove na platnima, izazviju dosadu, tjeskobu, ne dramu, rijetko kad me uzbuđuju. Platna u crvenim tonovma su snažna. Krajolici, kist, potez. Nekad previše krut.
Ovdje, u Splitu sam pročitala knjigu pisama Mirka Kovača i Filipa Davida koje je objavila nekad živa, demokratska novina Feral (koju nažalost nisam imala prilike čitati).
Ova pisma podsjećaju na nepobitnu činjenicu – tome me uči iskustvo - da se čovjek najbolje upoznaje preko pisama, M. K. to još bolje kaže, mislim ovako : da se ljudi, pa i bliski prijatelji, najbolje mogu i upoznati, i razotkriti preko pisama, da tako i sam sebe upoznaješ kroz tuđe intelektualne poticaje, mada je „čovjek špilja tamna“, pa je svaka spoznaja tek jedan mali korak na tom putu kroz tmicu.
A ono što je paradoksalno: upoznaje se nekad bolje preko pisama upućenih javnosti, tj. objelodanjenim u javnosti, nego iz pisama upućenih tebi.
U posljednje vrijeme, posjednju godinu dana uživam u njegovim knjigama, one izazivaju uzbuđenje koje smiruje, makar nekad izazivale i revolt, makar nekad iritirale, ipak uznose, pa i začaravaju na onaj način koji očekujem od knjige.
Decenijama sam te knjige zaobilzazila i zanemarivala.
Najviše zbog Malvine koja mi se činila pretjerano artificijelna, čiji je arhaični jezik nije odgovarao mojoj želji, čija atmosfera mračne provincije nije nikad mogla izazvati pretjeranu radoznalost u meni. Provincija može izazvati sve drugo, svaki drugi osjećaj osim osjećanja ljepote u meni. Ne podnosim ni provinciju ni provincajlce.
Ali sve je to odlično pisano. Ni jedne « note » viška.
Prije polaska sam završila knjigu Igru očiju. Tu knjigu ću ponovo čitati kad se vratim sa spisateljskog zadatka Trabuki i Udruge Kurs. To je skeniranje duše, magnetna rezonanca, a ne uranjanje piščevog pera u nju.
Ponijela sam u Split i svoje stare ljubavi, Zingera, Tolstoja, njima sam uvijek vijerna, i uvijek ih varam sa novim “ljubavnicima”, i ljubavnicima. Ponijela sam i Ljubavnika, i njemu se često vraćam.
Idem sad na plažu, da potopim ovu fjaku u morsko beskraju.
xxx
Sin me je zvao u času kad sam izlazila iz Pošte. Putuje za Montreal. Možda će i tamo napraviti un court –métrage ? Zaželjela sam mu sretno i rekla da jede med sa limunom, ali svaka « majčinska » je dosadna. Majčin savjet zvuči kao vergl, ne čuje se ni muzika ni riječi.
To me je podsjetilo na susret sa Kunderom u Parizu. Upitao me je jesam li majka, i odmah dodao: “Znam da niste, ne volim majke ».
Ispred mene jedan veoma visok muškarac, mršav, elegantan, malo povijen u hodu. Bila sam ubjeđena da je to moj prijatelj D, kod kog sam bila na Lastovu. Iako znam da je sad negdje daleko u Evropi, već na poslu. Naravno, to je neki čovjek srednje dobi, sa naočalama.
Takve varke nisu rijetke, često srećem poznate, a najčešće umrle.
Sjetila sam se sna koji sam usnila prije dvije tri noći :
Pozvao me je jedan prijatelj kod njega u kuću. Kad sam stigla, vidjela sam da se njegova kuća sastoji u stvari od dvije vile, jedne velike u kojoj živi sa ženom, i druge male, za goste. Meni je namijenjena mala. Njihov salon je uređen u orijentalnom stilu, sa minderlucima oko prozora koji uokviruju odaju na tri strane. U stvari, nalikuje na glavnu prostoriju u Haremu, gdje je Sultan primao izabrane robinje i plesačice, i gdje je uz opijum uživao u trbušnim plesovima.
Ali u salonu mog prijatelja, « arena », tj. prostor ispred mindera, nije bio prazan i spreman za plesačice, nego ispunjen, dupke pun tv-ekranima različitih veličina. On i njegova žena su sjedili na minderu ispred ogromnog ekrana – a svi su bili “plat” – ravni - , i gledali neki rumunski film. Onda je njegova supruga otišla negdje ali se ubrzo opet pojavila sa još jednim televizorom, koji je u stvari bio u “mojoj” sobi. Uzela je u ruke najmanji koji je tu bio, veličine jedva nekoliko centimetara, koji će odnijeti u “moje” prostorije. « To je za vas » , rekla je. – Ali tu se ne vidi slika, premalen je ! « Ovo je sve moje, ovo je sve moje », ponavljala je, urlikom porodilje, odlazeći i noseći minujaturni tv u moju « kuću », onu za goste.
Kad se vratila, sjela je kod svog supruga, mog prijatelja, i mjesto da gleda film, počela da zuri u njega, pa da ga ljubi, da ga miluje posvuda, da se uvija oko njega u sklupčava kraj njega. Ni on više nije gledao film. Ljubakali su se, flertovali. Iako sam ravnodušna na tuđa milovanja, ipak sam smatrala da je tu previše egzibiocionizma. Bila sam potpuno zbunjena. Digla sam se da krenem, a u tom trenu se digao moj prijatelj : “I mi idemo, na put”. Mogu li odgledati ovaj film? , pitala sam. “Ne možeš, moram zaključati kuću”, I izbacio me van. Otišli su tijesno se upijajći jedno u drugo, ne rakavši mi ni zbogom. Šta da radim ?
Dok su uvijajući se cmakali, mogla sam ipak vidjeti oči supruge mog prijatelja, a do tada ništa ljepše nisam vidjela: to su bile različite nijanse tirkizne boje, prozirne ko Karibsko more, prelijevale su se u malim krugovima i svjetlucale. A i ona je iz trena u tren postajala sve vitkija i ljepša, čak i šarmantna, iako je kroz poljupce nastavila da zapijeva: “Ovo je sve moje, ovo je sve moje…” .
Kao i obično, V. je pritekao u pomoć iz dalekog svijeta. Stigao je sa dva automobila, jednim velikim, njegovim, i jednim maleckim. Oba su bila u obliku jajeta, njegov veliko jaje, moje malo “jaje” koje je u stvari bilo minijaturno, nemoguce ući u njega, a kamo li nazad do Pariza.
- Ali zar ne vidiš da ne mogu ući u to jaje-auto, pogotovo ovako zdebljana ?
- Ja imam posla, a ti kako hoćeš, rekao je, ušao u veliki bijeli auto – oba su bila bijela – u obliku jajeta, i odvezao se natrag do Pariza.
Kraj mene se odjednom stvori Nathalie koja mi reče da mora na operaciju. Stomaka. Zapanjila sam se. I zabrinula.
- Ne brini, skidam salo. Ovdje je jeftinije. Ne moram zatezati lice, ja svakako nemam bora.
I dok je ona žurila kod hirurga, kraj mog malog “jajeta” od automobila, manjeg nego što je igračka za bebu, iskrsnuo je D., i sasu u mene: Ti nisi negativna i gorka samo kad si posvećena jednom muškarcu, tad imaš magičnu moć, možeš i učiniti da bolesnik ozdravi, da se mrtvac iz groba digne, da ćelavom izraste kosa, da bezubom narastu novi zubi, da paralizovani prohoda, da onemoćali postane najsnažniji mužjak na Planeti… Inače si gorka i negativna. I ego ti je velik, ne kao otok Lastovo. Nego kao Planeta.
Zar takav postoji ? Veći nego što je kod Bernarda Henri Levya ? Nemoguće !. rekla sam. I probudila se.
13.09.11
Opet sam čitala M. Kovača…. Pregledajući dokumente na ovom malom kompjuteru, nabasala sam na ono što sam još ranije zabilježila o romanu Grad u zrcalu i poslala piscu :
Dragi Mirko,
Tvoju knjigu sam sporo čitala, s jedne strane jer sam zauzeta, a s druge, jer mi se dopadala. Da nije, pročitala bih je za jednu uru.
U knjizi mi se dopao ton, dopala mi se sjeta koja je općenito imanentna sjećanju, knjizi uspomena, dopao mi se, jako !, stil - koji za mene nije iznenađenje -, dopala delikatnost kojom su opisani događaji i ljudi, dopali portreti majke i oca, učiteljice, tetke, i naratov odnos prema njima. Pošto mi je autor izjavio da od hvale više kritiku, - to mu dopušta da prema tim ljudima bude neljubazan - a ja sam uvijek spremna na kritiku, moram nešto i pokuditi : upravo sam u svemu što mi se dopadalo, nalazila i manu; mane su, naime, dolazile od tog dopadljivog : tona, delikatnosti, diskrecije, nostalgične atmosfere, portreta, tvog odnosa prema ljudima. Da budem preciznija: na momente sam mislila da je knjiga postala linearna, da joj nedostaje slika koja će razbiti svu tu paučinu što se po njoj plete. Ponekad sam željela da bane odnekud scena od koje će mi zastati dah, biti mi neprijatno; voljela bih da si opisao npr. bordel koji si nekako stidljivo, uzgred pomenuo. Upravo je bilo odlično što si govorio o porno-sličicama, odlična je i scena učiteljice u travi, ako je moje sjecanje tacno, odlican porodjaj u vozu... Nekad mi se takođe činilo da se suviše pravdaš čitaocu i to mi je smetalo. Od svega mi je najviše odudarala ona sintagma "voljena osoba", zvučalo je prilično kičasto. Bolje bi "legli" inicijali. Mislila sam takođe da je muzičko obrazovanje važno, i da bi svi pisci trebali naučiti i note, i muzičku dinamiku, i barem jedan instrument. Knjiga je počela kao adagio, u pianu, sa brojnim sinkopama, i do scene s porođajem ostala u tom tempu i dinamici. Tvoja knjiga je izazivala mnoge misli, budila asocijacije. Uprkos svim kritikama, ima mnogo toga u čemu sam se ogledala, mnogo rečenica i misli s kojima se slažem, mnogo chapitre-a o kojima bih diskutovala i o kojima se da diskutirati (djeci, porodici, kukavičluku, ili pomanjkanju odvažnosti - koje ti drukčije nazivaš, itd.). Čudila sam se, npr. što nema ni pomena o tvom bratu. Nema tu komentara kojim si obično popratio događaje i likove na kraju poglavlja. Istovremeno ne mogu čudu da se načudim sto si me pitao "da li mi smeta što je sprsko izdanje". Zar su Srbi počeli da pišu takvom hrvaštinom?
Knjiga se vrlo efektno završava, tu se autor oslobodio, čak se razmahao krilima. U stvari, kraj je odličan.
Čitajući, mislila sam i na Henrya Millera, iako tvoj roman nema veze s njegovim temama; sjećala sam se u stvari tog literarnog vulkana iz kog se razlijeva sve što je ljudsko; mislila sam da je malo nedostajalo pa da roman emanira sličnu energiju, još malo pa da bude sve tu što začarava: unutrašnji zemljotres, jeza u tijelu. Da se prepadnu zvijezde ! ….
Obećala sam ti da ću ti pisati kad pročitam knjigu, osjećala sam potrebu da iznesem svoje utiske. Sad možeš i prema meni biti neljubazan. …
Pozdrav,
15.09.11
Približava se moj odlazak. A kad je tako blizu, onda želim das to prije dođe.
Već sam stekla svoje navike, biće mi neobično kad se vratim. Navikla sam se na ovaj grad, koji mi se iz dana u dan sve više dopadao.
Rekla sam “kad se vratim”. Vratim gdje? Gdje mi je kuća?
Kad tu rečenicu izgovorim, ipak mislim, prvenstveno mislim na Pariz.
Kad neko umre, a nije mi drag, ipak me dirne, i pokrene lavinu sjećanja, ukoliko sam osobu znala.
Tako i za N. I. za čiju smrt sam upravo saznala preko Interenta. Neću ići na sahranu, tj. dženazu, niti na komemoraciju. Ne bih otišla ni da sam tamo. Nisam ga ni voljela ni cijenila. Jedno vrijeme mi je bio zanimljiv, pa čak mi nije bio mrzak, naprotiv, bilo je trenutaka kad sam se osjećala prijatno u njegovom društvu.
Bila sam gimnazijalka kad mi je jedna prijateljica rekla da ima jedan pisac i slikar koji je zaljubljen u mene, želi da me upozna. Nisam imala vremena da čujem ime, niti saznam nešto više, a taj isti mladi čovjek pojavio se na kapiji moje gimnazije, pomenuo moju pirjateljicu i rekao da mi je donio poklon. Bio je to crtež jedne mlade žene, pognute glave, lijepog, vitkog stasa, kao da je to lijepo tijelo bilo u pokretu, kao da će poletjeti, ali negdje u dubinu zemlje, ne gore. Oko nje je lepršala duga haljina. Naličila je na rimske statue, ne znam zašto niti po čemu, jer ako bi se analizirao crtež, tako nešto se ne bi moglo reći. Ali me je nešto tajnovito, što je isijavalo crteža žene, nedvojbeno vraćalo u antičko doba. Crtež mi se izuzetno dopao. Mladić nije rekao ni kako se zove. Otpratio me je do kuće, ja sam se zahvalila na crtežu, i popela se uz stepenice do trećeg sprata. Pogledala sam potom kroz prozor svoje sobice, idalje je stajao dolje, na uglu i gledao u moje prozore. Mahnula sam mu, i udaljila se. Zaboravila sam i na crtež i na njegovog autora.
Sutradan uveče, isti mladi čovjek, koji je ustvari bio mnogo stariji od mene, me je čekao u isto vrijeme, na istom mjestu ispred škole, ovaj put sa novim crtežom. Potom nekoliko dana iza tog, čekao me je na uglu moje kuće, i svaki put sa novim crtežima koje mi je poklanjao. Ja bih se zahvalila i otišla.
Pozvao me je u kafanu na piće. Pristala sam. Rekao je kako se zove. Rekao da je pisac. Bio mi je zanimljiv. Kad sam se spremala da krenem izgovorio je rečenicu koja me je na tren vratila na sjedište s kojeg sam se bila digla ; u stvari, čula sam samo krajičak rečenice : « …. kad sam bio u ludnici… ». « Zašto ste bili u ludnici » ? pitala sam ispivši sad do kraja limundadu koju sam bila ostavila nepopivenu. “Bio sam malo smršao”.
Na ove riječi smo se razišli.
Pošto me je stalno sačekivao pred kućom kad sam se vraćala iz škole ili iz Muzičke – već je znao sva moja kretanja - pozvala sam ga jednog dana, tačnije jedne večeri da se popne sa mnom do mog stana. Moj otac je bio oduševljen, jer je mladi čovjek već bio lokalno slavan, već je objavio djelo o kome se uveliko pričalo. Od prvih crteža koje sam dobivala na poklon, prošlo je bilo godina dana, možda i dvije. Vidjevši slavnog pisca sa mnom, moj otac se silno ponadao da ću konačno ostaviti onog koga sam voljela, i koji, kao neko ko nije pisac, u očima mog oca (koji je smarao da je knjiga, odnosno čitanje knjiga bio glavni i jedini posao u životu, ostalo je služilo za preživljavanje), nije odgovarao kriterijima za budućeg Muža njegove kćeri.
Ah, muž. Kako ne volim tu rasu ! Kako ih nikad nisam voljela. Svi muževi su slični, svi su u glavnom neizlječive kukavice, pa i ako nisu to odavali prije vjenčanje, to svakako postaju – svi oni koji nemaju namjeru da se rastanu od SVOJE žene, koje, reklo bi se baš i vole da je se boje ; taj strah je “inné” , vrlo povezan sa oltarom pred kojim se kunu u vječnu ljubav i izgovaraju pri tome razne druge laži…, sanjajući od časa kad su se potpisali pred matičarem o novim vezama, sa vječnim fantazmima bludnika, držeći se čvrsto uz skute one što nazivaju Svojom Ženom. Nisu me zanimali muževi, a ni pisci, iako su me zanimale knjige. Čak više od toga, knjige su bile jedina zabava, jedini san i jedina stvarnost kojima sam težila. Tada, iako vrlo mlada, nisam imala nikakve iluzije o tome da su veliki pisci istovremeno i « veliki ljudi ». Znam i danas vrlo malo onih koji su i jedno i drugo. Slažem se sa Pepijem koji kaže da su pisci samo pisci dok pišu, kad se nađu sa olovkom i papirom (treba li pominjati da su ove posljednje u glavnom zamijenili ekran i tastatura ? ). Kasnije sam shvatila da pisci znaju biti velika bijeda. Kako tek nervira što se stalno pravdavaju pred publikom ponavljajući da oni nisu doživjeli ono o čemu pišu. Zar ne znaju da su i čitaoci, kao i gledaoci filmova, najčešće neizlječivi voajeri ? Zato se čitaoci često razočaraju kad saznaju da neki pisac nije doživio ono o čemu je pisao. A izgledalo je tako ubjedljivo! Kako je taj samo istinito lagao!
I ovaj pisac koji me je pratio i svraćao ponekad kod mene, i koji mi je poklanjao, ne svoje knjige, nego nastavio da mi poklanja crteže, bio je od onih u kojima sam osjetila nešto što me je odbijalo, u nemogućnosti da odmah to imenujem.
Još jedno vrijeme sam ga sretala, a onda, možda kad je shvatio da ne može u meni pokrenuti ljubavne sokove, možda je tad odustao od mene? Ne sjećam se. Napisao je i knjigu u kojoj me pominje. Kasnije je toj knjizi promijenio naziv, ali nije i moje ime, tačnije nadimak pod kojim mi se obraćao, i kojim su me zvali samo najbliži.
Kasnije sam pisce počela izbjegavati, ali tada, kao gimnazijalka, koja je uz to obožavala Krležu, pogotovo Glembajeve, djelo koje je za mene ostalo i danas jedno od najvećih, tada dakle, još uvijek nisam izbjegavala te kukavice, te konformiste koji glume slobodu, te razmažene i vrlo često bahate likove. A uspostavilo se da je dotični, sad već pisac koji pripada onostranom, i vjerovatno povijesti zemlje u kojoj sam se rodila, kao i historiji mog rodnog grada, ubrzo se, da, pokazao ne samo kao “teški narcis”, kakvi su takođe često njegovi kolege od pera, nego i kao vrlo vulgaran čovjek. Bio je i pijanica, što mi u to vrijeme nije nimalo smetalo. Za mene je to bilo samo znak bohemštine i moglo čak u meni izazvati simpatiju. Tu crtu, pijanice, uz koje je vezana i bljutavost karaktera i osjećanja, počela sam prezirati tek od nedavno. U to vrijeme, mlada, nikad nisam imala prilike suočiti se sa time direktno, budući da niko u mojoj familiji nije pio. Ali nije samo to ono što me odbijalo od Pisca, i čemu sam pripisivala njegovu neprijatnu narav.
Nekoliko detalja natjeralo me je naprosto da počnem prelaziti na drugu stranu ulice kada bih pisca, sad već rahmetliju, ugledala da ide prema meni. Ipak smo se jednom sreli u avionu za Beograd, čak sjedili jedan pored drugog. Nosio je biste Maršala Tita koje je sam izvajao, da proda komitetlijama u zajedničkoj nam prijestonici. Rekao mi je tada da se ponovo oženio i dobio sina.
« Kako mu je ime ? Tvom sinu ? », pitala sam.
« To je tajna ».
« Neće dugo biti », dometnula sam.
Napokon, nekoliko godina pred rat, prestala sam i da ga pozdravljam. Sjećam se večeri kada sam sa prijateljicom, Francuskinjom, koja je dolazila svom momku u Sarajevo, otišla u Colegum artisticum. Dotični pisac je bio u uglu, “pjan ko godina”, sa drugim pijanicama, lokalnim genijima. Ugledavši me na vratima galerije, počeo je luđački da urliče moje ime praćeno uzvikom: ”Kolika ti je pička….”.
Pokušavao je nekoliko puta da se izvine na ulici, ali mu nisam dala za to priliku.
Mogu sve podnijeti osim vulgarnosti.
Izbio je rat (naravno ne pravi rat), i sve ono što ga je pratilo.
Jedna delegacija inteletkualaca uspjela je da se kroz tunel provuče i dođe u posjetu francuskim intelektualcima u Pariz. Primljeni su bili kod gradonačelnika, i kod Ministra za kulturu. Tu smo bili pozvani i mi, malobrojni ginjoli koji su mahanjem ruku i uzvikujući razne demokratične parole mislili da se mogu izboriti protiv zločina.
Bila sam sentimentalna i zaboravila na piščev prostakluk, pa sam odmah stupila s nim u razgovor. Čak sam mu i prevodila govorancije francuskih političara i pisaca.
Sutradan me je odmah zvao kući. I tad više nije bilo sumnje da je to bio neki drugi čovjek, različit od onoga koji je onako prostački u pijanstvu oslikavao moje intimne dijelove tijela, koje nikad nije imao prilike vidjeti. Bila je to ista, možda još gora osoba, jer je sada to bio « svetac », a ne pijanac. Ah, jadni sveci ako su takvi !
Ako želiš da pomogneš našoj zemlji, onda me prevodi », zaurlikao je istim glasom kao nekoć u Colgium artisticumu.
-Ah, tako misliš ?!, rekla sam. Spustila slušalicu. I opet počela da gledam kroz njega ako bih ga slučajno srela.
Jednom je uspio da me iznenadi iz nekih sanjarija, zaustavio me pred kućom, u centru gdje sam ponovo poslije mamine smrti stanovala :
- Jesu li ti gore u onoj sobici još uvijek tvoje knjige ?
- Jesu, odgovorila sam i ostavila ga da me gleda kako se udaljavam.
Danas sam saznala da je umro. Sve što sam osjetila, to sam i napisala. Nisam nikad poželjela nečiju smrt, i zločincima Svete knjige žele vječni život i patnju. I ja mislim da ima nešto mnogo gore od smrti: patnja. Duga patnja.
Sjećam se u ovom času i one Hemingwayove rečenice, koju sam pročitala u nekoj njegovoj knjizi još dok sam bila dijete:
“Smrt svakog čovjeka me pogadja jer sam dio čovječanstva”.
Danas mi ona zvuči kičasto, ali to nije oduzelo od njene istinitosti, iako mi je danas mnogo draža ona Cocteauova :
Le vrai tombeau des morts c'est le cœur des vivants. » : « Stvarni grob za mrtve je srce živih ».
Tako nekako doživljavam i smrt gore pomenutog pisca, koji je za mene bio mnogo veći slikar i kipar nego književnik.
Nekad čovjek i nehotice posveti nekome mnogo više pažnje nego što je namjeravao, nego što posvećuje onome do koga mu je stalo. Pa čak mi se čini da sam i gradu Splitu posvetila manje pažnje nego sjećanju na čovjeka za čiju smrt sam slučajno saznala.
16. 09.11
Danas putujem. Spremna sam i čekam da stignu Maja i Edi da predam ključeve stana.
Boraveći u Splitu, zavoljela sam ovaj grad. Postao je moja Venecija.
Čekajući, odjednom sam poput drogeraša osjetila strašnu potrebu za klavirom, koga nisam dotakla već mjesec dana. Nedostaje mi kao narkomanu heroin.
Znajući da imam još vremena, čitala sam.
Prije nego što spakujem moje « pero », kompjuter, zapisaću barem jednu rečenicu od onih koje su mi se dopale :
Sve knjige su iste : istinitije su od stvarnosti.
Misli se naravno na stvarna, izrsna djela. Ona koja se danas štampaju u Francuskoj daleko su od ove istine, slobodno se može reći da su te knjige užasne, i da uy to sve naliče jedna na drugu. Vjerujem da je francusku literaturu ubio le nouveau roman.
Spremna sam za pokret, stvari sam već smjestila u auto, pred očima mi defile ulica, ljudi koje sam ovdje srela. Išla sam čak i kod frizera, dama me je odlično ošišala. Kod nje je bila jedna ljekarka koja obožava Pariz, u kojem, misli ona, divno se živi, iz kog isijava pozitivna energija, u kome se divno diše, u kome se sve može nazvati Ljepota …
Na kraju ovog dnevnika želim da dodam pjesme koje sam ovdje napisala.
(pjesme posvećene Splitu, napisane za vrijeme mog boravka u tom gradu, augusta – spetmebra 11) :
U OVE KASNE SATE
Tuđ stan tuđ sto
I kao tuđa
Ruka što ove retke piše
U neznanom gradu
S ove obale
Lista papira
Nevidljivo je
More
Mažuranićevo šetalište
Prijatelji
Daleko graja
Čuješ hor zrikavaca
Bolni krik susjeda
Nadmeće se s pjevom kukaca
Jad svoj oglašava
Ravnodušnom gradu
Dok se riječ pjesnikova šulja kroz mrak
Samo veliki duh slobodan je
Diže jarbole
K tebi
S jekom antičkog zvona
Nejasnog akorda na nepostojećem glazbalu
Miješa se s čemerom našeg doba
Njegovom zvonjavom
Na Piazi
Kvintet za klarinet u a-duru
Melakolijom ti
Pripitomljuje grad
Ispred palate rimskog imperatora
Blješti i ječi jeftina zbilja
I more tutnji od vriske ovog milenijuma
Od njegove lirike
Jače od bure
Na vrelom kamenu
Duša mrzne
Dok valovi riječi
Mastilom nakvašene
Zapljuskuju ti dan
Gnusna je svjetina nepregledna
Ima gradova
Po čijoj kaldrmi teku
Suze
Umjesto tinte na papiru
Čežnja
Kako se dokotrlja
Do ove rive ?
Gdje si zalutala
U ove kasne sate
Na Zlatnim vratima
Srebrno svjetlo
Obasjava Džardin
Što kao more
Šumi
I zločinima se oprosti
Ali snovima ne !
Okrutna je kazaljka
Što desetljećima ko mevlevija oko tebe kruži
Šiljcima svojim oklop ti probada
Tijela
U koji si zatočena
Gdje sve što kliče još uvijek
Zdencu nalikuje iz kog se i
Pegaz napaja
Kakva diskrepanca, domeće filozof
Kakva šteta, na to će slikar,
Kakva dosada, prijatelj će,
Jedna manje, zavodnica će,
Glupa priča, dijete će
Kupeći u svoje male šake kao u kasicu
Suze nalik na zlatnike
Što ne teku već sijevaju
Među prstima dječaka
Nevidljiva je
Kazaljka što ostavlja trag na duši
I grad kao skovan
Od suze
Njene blistave svjetlosti i
Njene blistave povijesti
Ljulja se čuvstvo u tvom oku
Kao jedrilica na pučini
Kao talas
Zatočen u školjku odjekuje
Peristil
Od pjesnikovog glasa zagušenog grmljavnom
Modernog doba :
I zločincu se prašta
Ali sanjalici ne !
Zrcale se
Po glatkoj kaldrmi
Tvoji koraci kao da tečeš
Vlastitom prošlošću
Krstariš
Poviješću grada
Koju i ti on oplakujete
Meku ruku prizivajući što je tajnom
Tvojom jedrila
Na želji tvojoj
Drhtave prste
Vlažeći
(Spalato, augusto 2011)
ŽENA CVIJET
(slike s izložbe Miljenka Stančića)
Zakoračiv u
Magični šapat
(U njegovoj blizini talasi neumorno tule)
Ugledala si Djevojku
Cvijet
Bijela gardenija razbuđenih latica
Kao bijeli leptir
Porijeklo svijeta
Bestidno i zavodljivo se
Svojoj tajni
U zrcalu smješka
Ili plače
Narcisa prizivajući ?
Šta zbilja u ogledalu
Vidi
Tanke prste provlačeći kroz kosu kao
Kroz niti paučine
Lotus u nevidljivom jezeru
Milujući a
Drugom rukom crvenu ružu
Usnama
Prinosi
Njeno lice su
Usne
Širom raspupale
Kao cvijet svjetlu
U očima vjernika
Vatre
Leptir se u
San preoblači
Svoj bel canto o carstvu gardenija
Širi skupa sa
Čarolijom kratkovječnog
Leta
Usnuli svatovi
Svita su mu
Netaknutih oblina
S krilima od kolombe
Na drugoj obali
Šapata
Ljepotica krilima zamahuje
A anđeo nije
Ljudi su najljepši kad im se ne vide lica
Cvijet krilima zamahuje
Smiraj oko sebe rasprostire
Tvom koraku kormilar i krilo
Na Peristilu
Dva koraka od mora koje nikad ne šuti
Njegov sonet do
Mliječnog puta se diže
Spokojem duše puneći
A pravi smiraj
Samo ono što uzbuđuje
Donosi
(Split, septembra 2011)
